Izložba dokumenata iz zbirke “Varia” za 69. rođendan Arhiva

Povodom obilježavanja 69. godišnjice osnivanja, Historijski arhiv Sarajevo postavio je u srijedu u Bosanskom kulturnom centru izložbu “Dokumenti o Bosni i Hercegovini u zbirci “Varia” čiji je autor viši arhivist Admir Nezirović.

Radi se o izložbi na kojoj je, kao dio promocije analitičkog inventara te arhivske zbirke, prikazan dio dokumenata iz njenog bogatog fundusa.

Autor je zvanično otvorio izložbu i kazao da je Zbirka “Varia” jedan od najznačajnijih fondova u posjedu Historijskog arhiva Sarajevo. Sadrži 682 dokumenta nastala   od 1829. do 1963. godine, raspoređena u 23 arhivske kutije.

Izdvojio je, među ostalim, dokument poput onog koji se odnosi na prvu naredbu komandanta austrougarskih okupacionih trupa generala Filipovića koje je izdao po ulasku austrougarskih trupa u Sarajevo kao i pismo srbijanskog jezikoslovca Vuka Karadžića iz 1829. godine koje je pisao slovenskom jezikoslovcu Jerneju Kopitaru, tadašnjem direktoru biblioteke u Beču.

Direktor Historijskog arhiva Sarajevu Fuad Ohranović osvrnuo se na 69 godina neprekidnog rada Historijskog arhiva Sarajeva u čijim depoima se čuva vrijedna građa koja se odnosi na Sarajevo i BiH u svim epohama koje su obilježile njenu historiju. Za narednu godinu najavio je pojačati aktivnosti i tako dostojno obilježiti 70 godina od postojanja Arhiva.    

Zbirka “Varia” nastala je od dokumenata otkupljenih od ranijih vlasnika, te od dokumenata koje su raniji vlasnici poklanjali Arhivu. Određeni broj dokumenata iz zbirke izdvojen je iz raznih drugih fondova Arhiva, jer je prilikom sređivanja utvrđeno da tamo ne pripadaju ni sadržajno, a ni po porijeklu.

Zbirka “Varia” do 1969. godine nosila je naziv “Zbirka poklona i otkupa”, te su prilikom reorganizacije te zbirke izdvojene fondovske cjeline i ostavljeni dokumenti koji nemaju organsku vezu ili nisu iste provenijencije, kao i neke manje cjeline i dijelovi drugih, manjih, fondova.

Najmanji broj dokumenata u toj zbirci datira iz osmanskog perioda. Međutim, mogu se naći značajni dokumenti kao što su novine “Bosna” iz 1868. godine, izvještaj fra Mije Gujića o stanju katoličkih i ostalih škola upućen carsko-kraljevskom generalnom konzulu za Bosnu i Hercegovinu iz 1871. godine.

Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu dolazi do povećane produkcije građe koja se odnosi na državnu upravu, pa i zbirka “Varia” sadrži veliki broj dokumenata iz tog perioda. Iz istog perioda, u zbirci “Varia”, je veliki broj dokumenata Gradskog poglavarstva u Sarajevu, pisama, statističkih podataka, rukopisne građe, izvještaja o stanju u BiH, tapija o posjedima, izvještaja sa suđenja, sudskih presuda i drugih spisa.

Dokumenti zbirke “Varia” iz perioda Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije uglavnom se odnose na građu Gradskog poglavarstva u Sarajevu, iako su u zbirci i politički pamfleti, kako protiv vlasti tako i protiv specifičnih stranaka i ličnosti kao što je slučaj s pamfletima protiv Jugoslavenske muslimanske organizacije i njenog predsjednika Mehmeda Spahe.

U zbirci je i nekoliko saopćenja ustaške organizacije i njenog poglavnika Ante Pavelića, te veliki broj pisama i dopisnica upućenih bh. književniku Aliji Nametku od raznih javnih i kulturnih djelatnika tog perioda. Od ostalih dokumenata  iz tog perioda značajnim se može nazvati i spisak od 111 ljekara koji imaju pravo obavljati privatnu ljekarsku praksu u Sarajevu.

Od dokumenata iz zbirke “Varia” iz perioda tzv. Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) uglavnom se radi o izvještajima, proglasima, rezolucijama, te prepiskama. Među tim dokumentima je  i pismo Mustafe Mulalića upućeno muslimanima iz štaba zapovjednika četničkog pokreta Draže Mihailovića, rezolucija istaknutih Muslimana vlastima tzv. NDH, te izvještaj Munira Šahinovića Ekremova upućen poglavniku Anti Paveliću u kojem se govori o teškim prilikama u gradu Sarajevu i o ugroženosti grada od komunista. Među dokumentima iz tog perioda nalazi je i elaborat pod naslovom “Bosna i Hercegovina u II svjetskom ratu” koji je napisao Muhamed Hadžijahić.

Među važnim dokumentima u toj zbirci je i primjerak lista “Handžar” koji je izlazio u vrijeme okupacije, te novine “Vijesti” koje su izlazile neposredno pred oslobođenje države u izdanju propagandnog odjeljenja III korpusa Jugoslavenske armije.

Dokumenti u zbirci “Varia” koji potječu iz vremena Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije tj. nakon oslobođenja države 1945. godine većinski se odnose na izvještaje, članke i prepisku.

Među ostalim tu je i spisak imena 3.500 Jevreja koji su ubijeni u Sarajevu u toku okupacije, no taj spisak je nepotpun jer je u tom periodu ubijeno oko 7.000 sarajevskih Jevreja. Tu je i popis sarajevskih ulica, trgova, čikmi i mostova koji je sačinio Kosta Mandić, kao i obilje zanimljive arhivske građe vezane za grad Sarajevo i BiH.

Izložba “Dokumenti o Bosni i Hercegovini u zbirci “Varia” postavljena je u Bosanskom kulturnom centru, a otvorena je u okviru Dana Kantona Sarajevo.

(FENA)

Robna kuća “Sarajka”

"Sarajka", 5. IV. 1975.

Robna kuća “Sarajka”, na dan otvaranja, 5. aprila 1975. godine (Foto: Milutin Vasiljević – Lilo)

Prema pisanju sarajevskog “Oslobođenja” od 6. aprila 1975. godine, otvaranje robne kuće u Sarajevu prethodnog dana bilo je popraćeno davanjem nadimka “plava ljepotica” ovom izuzetnom zdanju izgrađenom na tadašnjem Trgu oktobra, mjestu gdje su se do tada nalazile zgrada “Gradina” i kafana “Istra“.

Robna kuća je izgrađena, opremljena i puštena u rad 5. aprila 1975. godine, kao poklon preduzeća “Unima” za tridesetogodišnjicu oslobođenja grada.

Rezultat zajedničke investicije preduzeća “Unima“, “UPI” i “Stambeno preduzeće Sarajevo“, robnu kuću je od 28. februara 1974. do početka 1975. godine, po projektu arhitekta inž. Vladimira Zarahovića iz ZSP “Dom”, gradilo GP “Vranica” iz Sarajeva.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Ukupne korisne površine od 17.111 kvadratnih metara, izdvojeno je 11.000 kvadratnih metara za proces prodaje. Na pet spratova, u Robnoj kući su smješteni prodajni prostor sa 16 odjeljenja, supermarket, snek-bar, restoran, garderoba, uprava, dispečerski i mehanografski centar, odjeljenje kredita, skladišni, sklonišni i manipulativni prostor.

Broj od 500 zaposlenih, uz niz najsavremenijih instalacija garantirao je ispravno funkcionisanje objekta, a puni komfor potrošaču davale su uzlazne i silazne pokretne stepenice, 3 osobna i 2 teretna lifta koji su pokrivali svih 5 spratova Robne kuće.

Prema riječima prvog direktora “Unime”, Nezira Muzura, zahvaljujući objektu robne kuće građanima i gostima grada omogućeno je da kupe reprezentativnu, kvalitetnu robu, da biraju između nekoliko desetina hiljada artikala, da nađu proizvode kakvi do sada u Sarajevu nisu prodavani.

– Prvi put od postojanja glavnog grada Bosne i Hercegovine, njegovim žiteljima omogućeno je da se na jednom mjestu snabdiju svim robama neophodnim porodici – kazao je Muzur.

Prvi direktor “Sarajke” Nezir Muzur (Foto: “Oslobođenje”, 6. IV. 1975.)

Evo kako su svoja sjećanja na “Sarajku” opisali Raif Čehajić i Nebojša Šerić – Šoba:

„Početkom sedamdesetih godina, dok je ovaj dio grada, naročito u večernjim satima, bio vrveće šetalište poput mravinjaka, na kome se svake noći od Baščaršije do Velikog parka kretala kolona šetača – i onaj ko nije bio tu nije mogao ni sresti svoje društvo – započela je, prema projektu arhitekte Vladimira Zarahovića, gradnja najveće robne kuće u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon njenog otvaranja postala je – rečeno današnjim žargonom – najveći šoping centar. Prestižno mjesto za kupovinu, ne samo za Sarajlije. Kvalitet i modni trend njene robe jedino je mogao da ugrozi poneki primjerak nabavljen na tršćanskom Ponte Rosu, u “Đovaniju” ili istanbulskoj “Kapali čaršiji”. Ovdje se moglo nabaviti sve, gotovo sve, od igle i konca do televizora, kasnije kompjutera i olimpijskih skija.

“U “Sarajku” sam ulazio obično od kina “Dubrovnik”, gdje su me dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada sam ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga. Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Filipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari.“[1]

„U dubinama svog sjećanja iskopao sam sliku početka građenja Sarajke. Sjećam se ograde, i radnika koji su počeli da ruše kojekakve stare, dotrajale zgrade. Funkcioneri su se užurbano motali oko gradilišta i sve je upućivalo da će to biti sjajan objekt, biser socijalističkog društva. To mi se učinilo strašno moćno, toliki ogroman prostor će da bude iskorišten za građenje nečega mnogo boljeg. Svi prolaznici su bili jako sretni da vide da se nešto novo gradi…

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

I jednog dana, pojavila se ta RK Sarajka, u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio s Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekt pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale s izuzetno visokim petama, i s rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i s godinama koje su prolazile i robna kuća je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena historijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta. Naprotiv, postala je meta lešinara postratnog društva kojima je samo stalo da dobiju savršenu lokaciju za neku drukčiju zgradu koja će biti izgrađena na tom istom mjestu.“[2]

Robna kuća “Unima” radila je do izbijanja rata 1992. godine, da bi, potpuno devastirana, bila konačno srušena 2007. godine. Na njenom mjestu danas je moderni “BBI Centar”, koji je svečano otvoren 6. aprila 2009. godine.

[1] Raif Čehajić, na Jergovic.com; http://www.jergovic.com/ajfelov-most/robna-kuca-„sarajka“/ – 7. 12. 2011.
[2] Nebojša Šerić Šoba, na portalu Radio Sarajevo, 7. IV. 2013. godine; http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/nebojsa-seric-soba-robna-kuca-sarajka/185100


Otvorena izložba ”Sarajevo – Svjetlost prošlosti iz arhivskih dokumenata”

Izložba ”Sarajevo – Svjetlost prošlosti iz arhivskih dokumenata” otvorena je u Muzeju Sarajeva, Brusa-bezistan, gdje će biti postavljena sedam dana.

Izložbu Historijskog arhiva Sarajevo koja je postavljena u povodu Dana Sarajeva, 6. aprila, otvorio je gradonačelnik glavnog grada BiH Abdulah Skaka.

Direktor Arhiva Fuad Ohranović je istakao da se ovom izložbom javnost podsjeća na prijelomne trenutke iz prošlosti grada, predstavljanjem spisa, dokumenata, fotografija, karata, plakata i razglednica.

Autori izložbe su viši arhivisti Haris Zaimović i Atif Mušinović, te arhivist Saša Beltram. Predstavljen je 21 pano izložbe, a sama izložba prvi put je postavljena 2012. u foajeu Narodnog pozorišta.

Karta BiH iz 1878. godine uoči priprema austrougarske vojske za okupaciju BiH, Zbornik zakona i naredbi za BiH 1878-1880, zasjedanje Bosanskog sabora, Program obilježavanja rođendana cara Franje Josipa u Sarajevu 1882. godine, atentat na Franca Ferdinanda, Prvi slet smučara Kraljevine Jugoslavije, te ulazak partizana u grad 1945. godine, neki su od događaja prikazanih kroz dokumente i fotografije.

Otvorena izložba “Bosna i Hercegovina na crtežima”

Povodom 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Historijski arhiv Sarajevo je postavio izložbu pod nazivom “Bosna i Hercegovina na crtežima”, autora višeg arhiviste Admira Nezirovića i arhiviste Saše Beltrama.

Eksponati postavljeni na ovoj izložbi su dio Zbirke reprodukcija i crteža Historijskog arhiva Sarajevo. Zbirka reprodukcija i crteža u Historijskom Arhivu Sarajevo je nastala otkupom od pojedinaca i institucija, kao i izdvajanjem iz raznih fondova i zbirki arhiva. Ova zbirka se sastoji od ukupno 404 reprodukcije, odnosno reprodukovane slike i crteža koje iz perioda od 1894. do 1961. godine. Zbirka reprodukcija i crteža sadrži reprodukcije i crteže, koji su nastali u periodu austro-ugarske vladavine, Kraljevine Jugoslavije, tokom II. svjetskog rata i kasnije, za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Ova zbirka ima 227 pojedinačnih reprodukcija i 8 mapa (albuma) sa 177 reprodukcija i crteža.

Ovom prilikom smo odlučili izložiti reprodukcije i crteže Vladimira Pintarića i Tomislava Krizmana koje prikazuju motive iz gradova diljem Bosne i Hercegovine. Izloženo je sedam originalnih slika Vladimira Pintarića koje su reproducirane u grafičkoj tehnici “Rasterografija”, koju je i izumio sam Pintarić. Sve izložene slike su nastale 1937. godine. Izložili smo i 28 slika autora Tomislava Krizmana koje su reprodukovane u dubokotisku (bakrotisku) i štampane u tiražu od stotinu luksuznih i i devetsto numerisanih i od umjetnika vlastoručno potpisanih primjeraka na kartonu. Sve ove slike su dio mape pod nazivom “Jugoslavija u slici II – Bosna i Hercegovina” iz 1937. godine.

PINTARIĆ VLADIMIR

Slikar i grafičar (Zagreb, 2. VII. 1918. – 2010.). Akademiju likovnih umjetnosti završio u Zagrebu 1942. godine. Prve samostalne izložbe imao je u Zagrebu 1937. i Beogradu 1938. godine. Dobitnik je medalje i diplome za svoju tehniku “Rasterografija” na svjetskoj izložbi u Parizu, kao i na proslavi 300-godišnjice američke štampe u Bostonu 1938. godine. Učestvovao je na brojnim izložbama grafike u inostranstvu. Dugo je živio i radio u Beogradu, a potom ponovo u Zagrebu gdje je i umro.

KRIZMAN TOMISLAV

Slikar i grafičar (Orlovac, 21. VII. 1882. – Zagreb, 24. X. 1955.). Učio je slikarstvo i grafiku kod Bele Čikoš-Sesije i Mencija Klementa Crnčića u Zagrebu, te studirao na Školi za umjetnost i obrt 1903–07. (F. Myrbach) i Akademiji (W. Unger) u Beču, gdje je došao u dodir s umjetničkom i književnom avangardom, koja je sa secesijom predstavljala otpor akademizmu. Od 1912. predavao je u Obrtnoj školi, a od 1922. do svoje smrti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je redovni član JAZU (danas HAZU). Jedan je od osnivača društva likovnih umjetnika »Medulić«, te osnivač “Proljetnoga salona” (1916.) i “Djela” – udruženja i zadruge umjetnika za promociju umjetničkog obrta. Uz Crnčića, utemeljitelj je moderne hrvatske grafike. Slikao je u ulju, temperi i akvarelu: mrtve prirode, portrete i krajolike. U duhu secesije i art décoa opremao je i ilustrovao knjige i časopise, radio nacrte za diplome, plakete, kataloge, plakate, porculan i staklo, te scenografiju i kostimografiju dramskih i opernih djela.

Prezentirani najznačajniji dokumenti o ZOI ’84 iz fondova Historijskog arhiva Sarajevo

Foto: Klix.ba

U povodu obilježavanja 33. godišnjice početka Zimskih olipijskih igara ZOI ’84 u Sarajevu, Historijski arhiv Sarajevo prezentirao je kroz dane otvorenih vrata najznačajnije dokumente iz arhivskog fonda Skupštine Grada Sarajeva i drugih fondova i zbirki koji svjedoče o ovim značajnim danima za historiju Sarajeva, Bosne i Hercegovine, kao i bivše Jugoslavije.

Među dokumentima koji su izloženi, izdvojeni su zapisnici sa sjednica Organizacionog komiteta ZOI ’84, iz kojih se mogu dobiti podaci kako su tekle pripreme za Olimpijske igre, zatim izvještaje policijskih agencija o stanju sigurnosti u Sarajevu, Bosni i Hercegovini i regionu, te knjige gostiju sarajevskih hotela koji daju podatke o tome koji su sve turisti dolazili u Sarajevo. Među dokumentima je i Prijedlog mogućnosti grada Sarajeva za organizaciju Zimskih olimpijskih igara, u kojem je Sarajevo etiketirano kao idealan grad za ovakav vid manifestacije, gdje je naznačeno da je Sarajevo bilo u mogućnosti preuzeti olimpijadu 1976. Insbruku pa čak i 1980. Denveru, koji je odustao od kandidature.

Tu su i Društveni dogovori o organizaciji i finansiranju Zimskih olimpijskih igara 1984., sveobuhvatna studija koja pokazuje dinamiku i ritam izgradnje objekata potrebnih za ZOI ’84, paket galanterijskog materijala ZOI ’84 koji predstavljaju glavni vizuelni identitet Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Također je istaknuto da je ovoj ustanovi cilj da javnosti skrene pažnju na značaj arhiva i dokumenata koje čuva, pogotovo u kontekstu priprema za igre mladih (EYOF) koje se planiraju održati u Sarajevu 2019. godine u organizaciji Grada Sarajeva.