Povodom 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine objavljujemo virtuelnu izložbu: 12 DANA KADA SMO BILI CENTAR SVIJETA – 40 godina od XIV ZOI u Sarajevu

Autori izložbe: Armin Džunuzović i Admir Nezirović
Dizajn izložbe: Velid Jerlagić

Godišnjica nezavisnosti Bosne i Hercegovine u znaku 40 godina od Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu

Početak nove godine donio nam je i sjećanje na nekoliko važnih datuma koji su svojim značajem u historiji Države i Grada imali neizostavan i neizbrisiv trag. Sredina mjeseca februara protekla je u znaku obilježavanja 40. godišnjice od sarajevske zimske Olimpijade 1984. godine, a kraj mjeseca i početak marta svjedoče da već živimo treću deceniju nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

1. mart ili Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine praznik je kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Odnosno, obilježavanjem ovog datuma čuva se sjećanje na Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine a koji je označio početak puta kojim je Bosna i Hercegovina krenula ka svojoj nezavisnosti. Referendum je održan na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji. Izlaznost stanovništva bile je skoro 64 % ukupnog stanovništva tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a 99% građana koji su pristupili referendumskom izjašnjavanju bili su za nezavisnost Bosne i Hercegovine i izlazak iz jugoslavenske zajednice. Referendumsko pitanje bilo je „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“. Rezultati referenduma bili su potvrđeni u Parlamentu Bosne i Hercegovine 6. marta 1992. godine, a već su od 6. aprila 1992. godine države članice Evropske zajednice i Sjedinjene Američke Države priznale nezavisnost Bosne i Hercegovine. Konačno je Bosna i Hercegovina 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda. U znak sjećanja na važnost i značaj diplomatske borbe na putu istrajnosti za nezavisnost i postojanje Bosne i Hercegovine, Historijski Arhiv Sarajevo otvara, a u povodu obilježavanja 1. marta Dana nezavinosti Bosne i Hercegovine, virtuelnu izložbu “12 DANA KADA SMO BILI CENTAR SVIJETA – 40 godina od XIV ZOI u Sarajevu“.

Simbolično, cilj nam je da svim Bosancima i Hercegovcima vratimo sjećanje na pripreme i organizaciju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Na značaj i uspjeh koji su ove igre imale za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, te značaj koji je sarajevska Olimpijada imala u odbrani nezavisnosti Bosne i Hercegovine kao možda i najpoznatiji reprezent Sarajeva i Bosne i Hercegovine u svijetu.

Također, želimo da Zimske olimpijske igre u Sarajevu i ova izložba, u današnjem vremenu izazova, budu lijep podsjetnik svima nama da smo spremni i da znamo raditi velike stvari, što smo kroz historiju nebrojeno puta i pokazali.

(Armin Džunuzović)

* * *

UPOZORENJE: Vlasnik autorskih prava nad arhivskom građom korištenom na izložbi je Javna Ustanova Historijski arhiv Sarajevo. Zabranjeno je svako neovlašteno preuzimanje, kopiranje ili dijeljenje sadržaja, djelimično ili u cijelosti – bez prethodne saglasnosti i kontaktiranja Arhiva.

Kontakt e-mail: has@arhivsa.ba

Napomena: Za prikaz slike u punoj rezoluciji kliknite desnim klikom na sliku i odaberite opciju “view image / pogledajte sliku” ili “open image in new tab / otvorite sliku u novom tabu”


Izložba: 12 DANA KADA SMO BILI CENTAR SVIJETA – 40 godina od XIV ZOI u Sarajevu

Dan prije 40. godišnjice od zvaničnog otvaranja XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, 7. februara 2024. godine, javnosti je predstavljena nova izložba JU Historijski arhiv Sarajevo kojom smo željeli dati svoj doprinos manifestaciji obilježavanja ovogodišnjeg olimpijskog jubileja za grad Sarajevo – 40. godišnjice ZOI održanih u Sarajevu 1984. godine – ZOI koje su proglašene najbolje organiziranim do tada. Izložba nosi naziv “12 DANA KADA SMO BILI CENTAR SVIJETA – 40. godina od XIV ZOI u Sarajevu”, a njeni autori su arhivist, Armin Džunuzović i viši arhivist, Admir Nezirović.

Na otvaranju izložbe prisutnima su se obratili direktorica Historijskog arhiva Sarajevo Ismeta Džigal-Berkovac, direktorica JU Gradski muzeji – Olimpijskog muzeja Sarajevo Senka Ibrišimbegovic, te jedan od autora izložbe Armin Džunuzović.

“XIV zimske olimpijske igre održane su u Sarajevu u periodu od 8. do 19. februara 1984. godine. Bile su to prve zimske olimpijske igre održane u jednoj državi socijalizma na kojima su učestvovali takmičari iz tada oba politička bloka. Na Igrama je u šest sportova nastupilo ukupno 1.272 takmičara iz 49 zemalja. A po ocjenama označene su kao jedne od najbolje organizovanih zimskih olimpijskih igara u historiji. Izbor Sarajeva za grada domaćina XIV zimskih olimpijskih igara objavljen je 18. maja 1978. tokom 80. sjednice Međunarodnog olimpijskog komiteta u Atini. Gradovi protivkandidati bili su japanski Sapporo i švedski Göteborg. Nakon drugog kruga glasanja Sarajevo je većinom glasova dobilo organizaciju. Ovo je ujedno bila i prilika da Sarajevo sa svojim planinama ispravi do tada negativan imidž „grada atentata“ koji ga je pratio još sa početka 20. stoljeća.

Plan i priprema za organizaciju XIV ZOI može se pratiti i dvije godine prije dobijanja organizacije kada se težilo uređenju i modernizaciji grada, odnosno, iznalaženju političkog lobija kako bi tadašnja država SFRJ stala kao podrška iza Sarajeva na putu borbe za osvajanje organizacije zimske Olimpijade.

Skupština grada Sarajeva kao zakonodavno tijelo Grada bila je vodeća sprega u toj borbi, pa se tako kroz dokumente i građu koja je pohranjena u Historijskom arhivu Sarajevo iz jednog posebnog diskursa mogu pratiti napori i aktivnosti na ostvarenju onoga što danas nazivamo sarajevskom Olimijadom 1984. godine.

Ova izložba samo je mali doprinos u cilju očuvanja sjećanja na sarajevske zimske Olimpijske igre1984. godine, na uložene napore institucija i ljudi, na događaje i Sarajevo koje je zaista tih 12 dana bilo centar svijeta.“

(Iz opisa izložbe)

JU Historijski arhiv Sarajevo se zahvaljuje Ministarstvu kulture i sporta KS, Olimpijskom muzeju Sarajevo, Olimpijskom komitetu Bosne i Hercegovine, kao i Turističkoj zajednici KS koji su pomogli u organizaciji ovog događaja.

Izlozba ce biti dostupna od 7. do 29. februara u prostoru Olimpijskog muzeja Sarajevo.

Foto: HAS i Visit Sarajevo

 

no images were found

Arhiv učestvuje u izložbi „Sarajevski atentat“

Dana 17. maja 2023. godine otvorena je izložba „Sarajevski atentat“ autora Valerijana Žuje u prostoru Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Organizatori izložbe su Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine i Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića.

JU Historijski arhiv Sarajevo je dao svoj doprinos u realizaciji ove izložbe ustupajući važnu arhivsku građu za njenu postavku, uz druge baštinske ustanove koje su također učestvovale: Arhiv Bosne i Hercegovine, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo i franjevački samostan Sv. Ante u Sarajevu.

Izložba je veoma obimna i obuhvata dokumentarne, arhivske, umjetničke i video materijale o temi sarajevskog atentata iz 1914. godne kada je Gavrilo Princip usmrtio austrougarskog prijestolonasljednika i nadvojvodu Franju Ferdinanada i njegovu suprugu Sofiju. Određeni eksponati su izloženi po prvi put, a takvi su krune Sofije i Ferdinanda sa Spomenika okajanja koji je napravljen poslije atentata, slika u ulju Gabrijela Jurkića, te predmeti koje je dr. Pavle Kaunic koristio u obdukciji stradalih.

Iz Historijskog arhiva Sarajevo izloženi su eksponati – arhivska građa koja se odnosi na atentatora Gavrila Principa: njegova školska dokumentacija i popisni list iz 1910. godine.

Izložba će ostati otvorena do 31. maja, a ulaz je slobodan.

Fotografije: FENA

U Vijećnici otvorena izložba “Sjećanje na Holokaust kroz dokumente Historijskog arhiva Sarajevo”

Povodom 27. januara, Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust, u sarajevskoj Vijećnici je danas svečano otvorena izložba “Sjećanje na Holokaust kroz dokumente Historijskog arhiva Sarajevo”, autora višeg arhivista Admira Nezirovića i arhivista Armina Džunuzovića.

Izložbu su prigodnim obraćanjem prisutnima otvorili rukovoditeljica Vijećnice Meliha Redžić, v. d. direktorica Historijskog arhiva Sarajevo Ismeta Džigal-Berkovac, predsjednik Jevrejske zajednice BiH Jakob Finci, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Samir Avdić, viši arhivist Admir Nezirović, te Haris Bašić, zamjenik gradonačenice Sarajeva.

Izložba ima za cilj upoznavanje javnosti sa dešavanjima koja su predstavljala uvod u fizičko istrebljenje Jevreja Sarajeva. Sva stradanja ostala su zabilježena i dokumentovana u građi Historijskog arhiva Sarajevo i predstavljaju jedan od najtamnijih trenutaka ljudske historije u kojem ni djeca nisu bila pošteđena, što dodatno zatamnjuje cijelu priču. Po statistikama, samo sa prostora Sarajeva je u ovom periodu stradalo oko 1308 djece.

V. d. direktorica Arhiva je podsjetila da ove godine naša institucija obilježava 75 godina postojanja i uspješnog rada te da se na ovoj izložbi može vidjeti tek mali dio historijskih izvora koji svjedoče o stradanju Jevreja u Sarajevu za vrijeme Nezavisne države Hrvatske.

Viši arhivist Admir Nezirović je objasnio da su izloženi dokumenti iz arhivskih fondova koji se odnose na stradanje Jevreja Sarajeva od 1941. do 1945. godine.

– Cilj izložbe je da se sjetimo ljudi koji su stradali, da izložba bude opomena da se nešto slično nikada ne desi bilo kome. U našoj zemlji su nakon uspostave tzv. NDH, 10. aprila 1941. godine, Jevreji izloženi različitim fazama dehumanizacije, kroz stavljanje zajednice u diskriminirajuće i ponižavajuće rasno motivisane zakonske okvire, medijsko ismijavanje zajednice, sve do masovnih hapšenja, deportacija i egzekucija kao završnog čina cjelokupnog procesa uništenja. Propaganda je radila punom parom: Jevreji su optuživani za sve loše u svijetu u tom trenutku, a sve u cilju stvaranja imaginarnog neprijatelja društva. I na taj način je javnost pripremana za ono što će se desiti tim ljudima – kazao je Nezirović.

Izložbu će posjetioci Vijećnice moći vidjeti do 1. februara 2023.

(JU HAS, foto: JU HAS)

Drugi o nama:

FENA
Klix.ba

Promovisan treći tom “Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa“

U prostoru Bošnjačkog instituta – Fondacije Adil Zulfikarpašić u Sarajevu jučer je upriličena promocija trećeg toma “Kataloga arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa“ u izdanju Historijskog arhiva Sarajevo.

Ideja o objavljivanju Kataloga nastala je kao plod dugogodišnje uspješne saradnje Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu i Historijskog arhiva Sarajevo. Poznato je da ove dvije bosanskohercegovačke baštinske institucije spaja značajna veza manifestirana kroz prikupljanje, čuvanje, obradu te prezentiranje arhivske građe neprocjenjive vrijednosti koja pripada kulturno-civilizacijskom krugu Orijenta.

Imajući u vidu ovakvo što, kao i potrebu da se bosanskohercegovačkoj ali i svjetskoj kulturnoj i naučnoj javnosti prezentira značajno kulturno-historijsko blago o kojem skrbi Historijski arhiv Sarajevo, krenulo se u projekat sistematskog obrađivanja i katalogiziranja rukopisa Orijentalne zbirke Historijskog arhiva Sarajevo.

Foto: AA

O trećem tomu govorili su autor kataloga – arhivist u Gazi Husrev-begovoj biblioteci mr Hamza Lavić, te v.d. direktorica Historijskog arhiva Sarajevo Ismeta Džigal-Berkovac, recezent prof. dr Ahmed Zildžić, direktor Gazi Husrev-begove biblioteke mr Osman Lavić i prof. dr Lejla Kodrić-Zaimović.

Foto: HAS

Autor Kataloga mr Hamza Lavić je u izjavi za Agenciju Anadolija kazao kako je riječ o veoma dragocjenoj i značajnoj rukopisnoj zbirci koja se sastoji od ukupno 169 unikatnih rukopisnih kodeksa koji sadrže 276 djela različite jezičke i tematske strukture.

“Riječ je o rukopisnoj zbirci koja pripada ulemanskoj porodici Okić, hafizu Mehmedu Teufiku Okiću i jednom od najpoznatijih bosanskohercegovačih intelektualaca 20. stoljeća, posebno kada je riječ o islamskim naukama, Muhameda Tajiba Okića. Najstariji rukopis koji je tretiran u ovom Katalogu potiče iz 15. stoljeća, a riječ je o djelu iz oblasti sufizma. Značajan broj djela pripada našim bosanskohercegovačkim autorima, koji su pisali od 16. stoljeća naovamo. Tu je i šest djela Hasana Kafije Pruščaka, te Muhameda Hevaija Uskufija. Riječ je o izuzetno raritetnim djelima za koje se nadam da će poslužiti kao podsticaj i izvor istraživačima naše kulturne baštine”, rekao je Lavić, navodeći da je na Katalogu radio godinu i po dana.

Foto: HAS

V.d. direktora JU Historijski arhiv Sarajevo Ismeta Džigal-Berkovac je napomenula kako ova ustanova čuva više od 1.000 rukopisa na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku.

“Na ovaj način smo zaštitili dokumente koji se nalaze u okviru Orijentalne zbirke Historijskog arihva Sarajevo, fizički smo ih zaštitili digitalizacijom”, istakla je.

Foto: AA

Prvi svezak Kataloga iz ove serije priredio je Mustafa Jahić i objavljen je 2010. godine, a u njemu je obrađen 301 rukopis. Drugi svezak Kataloga obradio je Haso Popara i objavljen je 2011. godine, sa 486 rukopisa. Izdavanje četvrtog toma Kataloga, posljednjeg u seriji, planirano je u narednoj godini kada se obilježava i 75 godina Arhiva.

Mehmed Teufik Okić bio je imam, muderris (profesor), član Ulema-medžlisa (Rijaset), zamjenik reisu-l-uleme 23 godine, dvije godine naibu-reis, odnosno vršilac dužnosti reisul-uleme (nakon ostavke Sulejmana ef. Šarca).

(JU HAS / AA)

Izložba “Opštinski izbori u Sarajevu 1928. godine” otvorena u ‘SKPD Prosvjeti’

Izložbu “Opštinski izbori u Sarajevu 1928. godine” otvorili su danas u prostorijama SKPD “Prosvjeta” ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Samir Avdić, v.d. direktorica Historijskog arhiva Sarajevo Ismeta Džigal-Berkovac i autorica izložbe Aleksandra Pijuk Pejčić.


Postavka ima za cilj upoznavanje javnosti sa prvim demokratskim opštinskim izborima u Sarajevu i predstavljanje bogatstva primarnih istorijskih izvora Historijskog arhiva Sarajevo i Arhiva Bosne i Hercegovine koji su nezaobilazni u proučavanju političke istorije Sarajeva i Bosne i Hercegovine.


Vršiteljica dužnosti direktorice Historijskog arhiva Sarajevo Ismeta Džigal-Berkovac kazala je da se izložbom daje doprinos obilježavanju Dana arhiva BiH, kao i arhivske službe koja se institicionirala prije tačno 75 godina, kada su doneseni i prvi zakoni s ciljem da regulišu arhivsku djelatnost.


Ujedno se izložba “Opštinski izbori u Sarajevu 1928. godine” realizuje i u sklopu obilježavanja 120 godina rada SPKD “Prosvjeta”.

Iz više od 11 kilometara arhivske građe pohranjene u depou Historijskog arhiva Sarajevo izložili smo mali dio historijskih činjenica koji govori o načinu glasanja u to vrijeme. Tada je bilo više od 80 posto nepismene populacije, koja je tadašnjim izborom općinskih vijećnika težila ka boljim uvjetima života – kazala je Džigal-Berkovac.

Ona je navela da su prvi demokratski izbori trebali biti održani neposredno nakon Prvog svjetskog rata kada je došlo do raspada Austrougarske uprave na tlu Bosne i Hercegovine, ali su zbog državne politike prolongirani do 1928. godine


Autorica izložbe viša arhivistica Aleksandra Pijuk-Pejčić kazala je da se odlučila na ovu izložbu jer se radi o temi koja je neistražena i o kojoj ne postoje nikakvi naučni radovi.

Izložba prati vrijeme od raspisivanja izbora do izbornih rezulata. Tada je bilo u Sarajevu ukupno 13 prijavljenih listi. To, kako pojašnjava autorica, nisu samo stranke, nego i disidenti (oni koji se unutar stranaka nisu slagali pa su pravili svoje liste), kao i određene grupe.


Izložba svjedoči o tome šta se dešavalo tokom izbora, o radu biračkih odbora, različitim nepravilnostima koje su se dešavale na sam dan izbora. Od toga da su na biračkim listama bile osobe koje su već odavno umrle do pokušaja da jedna osoba glasa dva ili više puta – navela je ona.

Aleksandra Pijuk-Pejčić istakla je da se tad glasalo kuglicama koje su ubacivane u kutije, te da je glasao samo muški dio stanovništva, jer su žene pravo glasa dobile tek nakon Drugog svjetskog rata.

(FENA/HAS; Foto: HAS)

Izložba: Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju

Autor izložbe, dizajn panoa, digitalna obrada i web: Velid Jerlagić, arhivist

Od svoga postanka do danas, Sarajevo je prošlo mnoga iskušenja. Od prirodnih nepogoda, poplava i požara, do bestijalnih uništenja koja su se ponavljala nekoliko puta tokom njegove bogate historije.

Obitavanje i bogat kulturni razvitak neolitskih ljudi u Butmiru na svojevrstan način označilo je početak naseljavanja sarajevskog kraja, kroz stoljeća u različitim formama i na različitim lokacijama, ali uvijek u dolini rijeke Miljacke ili drugih pritoka rijeke Bosne koje se spajaju na sredini Sarajevskog polja.

Migracije naroda u prethistorijsko vrijeme donijele su snažne promjene koje su se odrazile i na naš kraj: miroljubive Butmirce smijenili su narodi koji su poznavali obradu metala, a ilirska plemena koja su se iz tih naroda formirala, smijenili su Rimljani.

Ni rimske naseobine nisu preživjele veliku seobu naroda u ranom srednjem vijeku. Rimskog načina života je nestalo, a stanovnici sarajevskog kraja kao da su započinjali izgradnju kulture od nule. Trebat će gotovo 600 godina, da na područje današnjeg Sarajeva ponovo stigne evropska kultura, kroz uticaj Franaka, Mletaka i Sarajevu historijski bliskog grada Dubrovnika.

Žive trgovačke veze sarajevskog kraja sa Dubrovnikom u kasnom srednjem vijeku omogućile su pomen ovih krajeva u pisanim izvorima. Iako se historiografija ne slaže uvijek u pogledima na postanak i razvoj grada Sarajeva, ipak je njegov zametak bilo ono srednjovjekovno naselje na njegovom mjestu, koje je imalo privrednu i administrativnu ulogu.

Ipak, stvaranje pravog grada na prostoru srednjovjekovne varoši i brojnih sela, pripada Osmanlijama, osvajačima iz XV. stoljeća, koji su, zauzevši ove krajeve već oko 1439. godine, na prostoru današnjeg Sarajeva odlučili smjestiti upravno središte svog vojnog krajišta, i kasnije, vilajeta.

Bosanski krajišnik, a kasnije i sandžakbeg, Isa-beg Ishaković, bio je taj koji je udario temelje današnjeg Sarajeva svojim vizionarskim pogledom na upravljanje i bezgraničnom darežljivošću i brigom za slabije, što je i vidljivo iz njegove vakufname, sastavljene 1462. godine, u kojoj detaljno navodi mjesta koja uvakufljava i načine kako će se vakuf voditi i održavati.

Gradnjom mosta, saraja, džamije, zavije, hamama, karavansaraja i vodovoda, Isa-beg je podigao status srednjevjekovne Vrhbosne na rang kasabe, a ubrzo zatim grad Sarajevo postaje gradom u punom smislu riječi prelaskom u rang šehera.

Još jedna velika historijska ličnost ostavila je pregršt svojih zadužbina u Sarajevu: bio je to gazi Husrev-beg, koji, osim što gradi sakralne objekte i dopušta drugim konfesijama da to isto čine, ulaže ogromnu energiju u prosvjećivanje osnivanjem medrese, ali i u podizanje kvaliteta života stanovnika Sarajeva kroz brojne infrstrukturne i dobrotvorne projekte.

Brojni izazovi opadanja moći Sarajeva, poput paljevine Eugena Savojskog iz 1697. godine i požara iz 1879., nisu zaustavili razvoj grada. Razvitku je posebno pogodovala činjenica da 1878. godine Sarajevo postaje dijelom Austro-Ugarske, čija uprava Sarajevo transformira u moderan, evropski grad i političko sjedište bosanskohercegovačkih zemalja.

Iako je u veoma kratkom periodu nakon odlaska Austro-Ugarske, Sarajevo proživjelo velika materijalna i duhovna iskušenja, kako kroz tavorenje i stagnaciju u razvitku tokom perioda Kraljevine Jugoslavije, fašističku okupaciju i užase Drugog svjetskog rata, nove snage i sami njegovi stanovnici će u poslijeratnom periodu ponovono od Sarajeva načiniti glavni grad Republike, polumilionsku metropolu dostojnu života i stvaranja modernog, radnog i mislećeg čovjeka.

Najnovija dešavanja, u posljednjih dvadeset godina pokazatelj su izdržljivosti i stamenosti grada Sarajeva. Ni pod stegom četvorogodišnje opsade, ni pod traumom od stravičnih zločina i bezočnog iživljavanja nad građanima, grad nije prestao živjeti, pružajući otpor svakom zlu, baš kao i u 500 i više godina svog postojanja.

Šta više možemo poželiti svome gradu, osim da ga njegovi stanovnici u miru i prosperitetu načine boljim nego što je ikad bio, u ostavštinu dolazećim generacijama i stoljećima.

* * *

UPOZORENJE: Vlasnik autorskih prava nad arhivskom građom korištenom na izložbi je Javna Ustanova Historijski arhiv Sarajevo. Zabranjeno je svako neovlašteno preuzimanje, kopiranje ili dijeljenje sadržaja, djelimično ili u cijelosti – bez prethodne saglasnosti i kontaktiranja Arhiva. Kontakt e-mail: has@arhivsa.ba


Napomena: Za prikaz slike u punoj rezoluciji kliknite desnim klikom na sliku i odaberite opciju “view image / pogledajte sliku” ili “open image in new tab / otvorite sliku u novom tabu”

Otvorena izložba o izdavačkoj i izložbenoj djelatnosti Arhiva

Povodom 71. godišnjice od osnivanja , u našem Arhivu je u ponedjeljak, 6. maja otvorena izložba “Izdavačko-izložbena djelatnost Historijskog arhiva Sarajevo 1948-2019” autorice više arhivistice Ismete Džigal-Berkovac.

– Postavkom smo nastojali vizualno dočarati bogat kulturno-obrazovni segment rada Arhiva, koji je do sada organizirao 72 izložbe i izdao 48 publikacija, iz oko 11.000 dužnih metara arhivske građe koju Arhiv brižno čuva – kazala je Džigal-Berkovac i dodala da se originalnost izložbe monografskog karaktera ogleda kroz kombinacije izdanja, izložbi i popratnog materijala, kao što su katalozi, pozivnice i plakati, koji su štampani od osnivanja do danas.

Izložbom su dati hronološki podaci koji govore o uloženom trudu i zaslugama u polju izdavačko-izložbene djelatnosti, kako bi se posjetiteljima pružila retrospektiva svega što je Arhiv na tom polju i radio.

Izložbu će u prostoru Historijskog arhiva Sarajevo biti moguće pogledati u narednih sedam dana, a tokom trajanja Otvorenih vrata Arhiva, posjetici će moći kupiti izdanja Arhiva po sniženim cijenama.

Historijski arhiv Sarajevo osnovan je 3. maja 1948. godine kao Arhiv Grada Sarajeva. Arhisvka građa koju čuva proglašena je Nacionalnim spomenikom – pokretnim dobrom Bosne i Hercegovine. Najstariji dokumenti koje Arhiv posjeduje datiraju iz 15. stoljeća.

Izložba “Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju” ponovo u Brusa Bezistanu

Povodom povodom 6. aprila, Dana oslobođenja grada Sarajeva od fašizma, Historijski arhiv Sarajevo je u Brusa bezistanu, depadansu Muzeja Sarajeva upriličio izložbu “Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju”, pregled teritorijalnog i urbanog razvitka grada od najstarijih vremena do modernog doba, autora arhivista Velida Jerlagića. Izložba kroz predstavljene autorske karte, te karte i planove iz fundusa Zbirke karata i planova Historijskog arhiva Sarajevo, prikazuje teritorijalni razvoj Sarajeva od prethistorije preko antike, srednjeg vijeka, osmanskog i austro-ugarskog perioda, pa sve do XX vijeka.

Viši arhivista Haris Zaimović je, otvarajući izložbu, istakao da se i ovom izložbom ukazuje na značaj arhivske građe čuvane u Historijskom arhivu Sarajevo, koja je vlasništvo države.

“Historijski arhiv Sarajevo je institucija gdje grad Sarajevo vadi svoju ličnu kartu. A znamo da bez lične karte ne možete obavljati svoje svakodnevne poslove”, istakao je Zaimović.

Autor izložbe je kazao da je želio napraviti izložbu koja će vizuelno prezentirati teritorijalni, urbani razvoj grada Sarajeva od najstarijih vremena do perioda kraljevine Jugoslavije. Govoreći o kartama istakao je da je za izložbu koristio kartografsku građu iz Zbirke karata i planova Arhiva, ali je i izradio nekoliko autorskih karata za one periode koji nisu pokriveni arhivskom građom, kao što su rimsko doba, srednji vijek ili osmanski period.

“Izložbom sam želio građanima približiti činjenicu da je prostor današnjeg grada Sarajeva kontinuirano naseljen hiljadama godina iako su sama naselja nosila različite nazive i bila locirana na različitim mjestima. Kontinuitet naseljavanja je bio stalan”, naglasio je.

Hamid Dizdar – ‘spiritus movens’ Historijskog arhiva Sarajevo*

Hamid Dizdar
(Foto: https://behar.hr/nas-dug-prema-hamidu-dizdaru/)

Uvod

Hamid Dizdar bio je svestrana ličnost, pa je takvo i djelo koje je ostavio iza sebe. A ono je impresivno, to je sigurno. Najviše je poznato i proučavano njegovo literarno i publicističko djelo. No, Hamid Dizdar nije bio samo književnik, on je bio i novinar i istaknuti kulturni radnik, sakupljač i propagator, kroz svoje pisanje, naše kulturne historije i tradicije. Potekao je iz poznate hercgovačke, stolačke porodice Dizdar koja je iznjedrila možda i najveće ime bosanskog pjesničkog naslijeđa, te onda nije čudno što je i Hamid Dizdar išao putem kojim je išao, ostavivši trajan pečat u našem kulturnom naslijeđu.

Kako smo i rekli, najviše je proučavano njegovo literarno djelo, dok je njegov rad u domenu kulturnog, odnosno arhivskog naslijeđa ostao u drugom planu. Zbog toga, ali i zbog činjenice da dolazimo iz institucije koja baštini direktne plodove njegovog pregalaštva, mi ćemo se u ovom radu bazirati na taj dio Dizdareve bogate karijere, dakle na njegov rad i ostavštinu u arhivskoj djelatnosti, kao upravnika tadašnjeg Arhiva grada Sarajeva, današnjeg Historijskog arhiva Sarajevo.

Početak djelovanja Historijskog arhiva Sarajevo

Arhiv grada Sarajeva osnovan je odlukom Narodnog odbora grada Sarajeva 3. maja 1948. godine.[1] I pored odluke o osnivanju, u početku to nije bila samostalna institucija u pravom smislu te riječi, nego je Arhiv djelovao u okvirima Gradskog narodnog odbora i njegovog Odjeljenja za kulturu i umjetnost. Prvi referent za arhivske poslove bio je Hazim Šabanović, a poslije njega Selim Ćatić. Funkciju prvog upravnika Arhiva obnašao je kratko Šukrija Kurtović.[2] Te prve godine djelovanja Arhiva bile su u velikoj mjeri ograničene prostornim i ljudskim kapacitetima, a od djelovanja najviše se radilo na pronalaženju, evidentiranju i prikupljanju arhivske građe koja je bila razbacana na raznim mjestima. Često su cjeline bile razdvojene, pa je pažnju trebalo posvetiti tome da se što prije prikupi makar ono najvažnije i sačuva od propadanja.

Arhiv je počeo sa radom u Vijećnici. Bio je u tom prostoru do 1953. godine, ali je potkrovlje Vijećnice služilo kao depo Arhiva sve do polovine 1976. godine (Foto: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama, Sarajevo 2008.)

Arhiv grada Sarajeva osnovan je sa ciljem da “sakuplja, sređuje, čuva i omogućuje proučavanje arhivskog materijala koji se odnosi na život i razvitak kao i na političku, kulturnu i privrednu prošlost grada Sarajeva.”[3] Osim ovih osnovnih zadataka, uloga jednog arhiva sastoji se i u nadzoru i kontroli nad arhivskom građom u nastajanju kod svih institucija koje su u nadležnosti datog arhiva, pružanju informacija svim zainteresovanim istraživačima i korisnicima arhivske građe i izdavanju prijepisa o činjenicama koje su sadržane u toj građi. Također, zadatak arhiva je da arhivsku građu objavljuje i prezentuje putem svojih izdanja i izložbi, putem informisanja javnosti kroz medije, itd. Sve ove aktivnosti vremenom su se razvile u Arhivu grada Sarajeva, tako da danas Historijski arhiv Sarajevo uspješno obavlja sve poslove iz svoje djelatnosti, naravno, u okvirima objektivnih uslova kakvi postoje, a koji nisu najbolji u svim aspektima. Kada to kažemo, mislimo prije svega na prostorne i smještajne kapacitete koje Arhiv ima na raspolaganju, a onda i na kadrovski potencijal. Sa problemima ovakve vrste Arhiv je morao da se bori od svog osnivanja, a ta borba traje i danas, tim više što je Arhiv tokom posljednjih 70 godina rada i djelovanja prikupio dosta arhivske građe koja zahtijeva odgovarajući smještaj.

Može se reći da Arhiv počinje da djeluje kao ozbiljna, samostalna institucija dolaskom Hamida Dizdara na mjesto upravnika 1. januara 1951. godine. Hamid Dizdar je organizovao i uspješno vodio stručni rad Arhiva. Formirao je sve njegove značajnije zbirke, pogotovo one na orijentalnim jezicima, i biblioteku, te tako direktno doprinio da ova institucija bude prepoznatljiva po njima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire.

Svakako da pozicija najodgovornije osobe za rad jedne novoosnovane institucije i dugoročno usmjeri njen rad, pa je, tako, i Hamid Dizdar odmah uočio koji su glavni zadaci i problemi koje mlada arhivska ustanova mora da riješi, te je u skladu s tim radio na njihovom prevazilaženju. Važno je istaći da su njegova kompetentnost i nivo shvatanja važnosti onoga što je svrha i uloga Arhiva ovdje došli do izražaja, tim više što on nije bio školovani historičar, pravnik, a posebno ne arhivski profesionalac, jer arhivska profesija kao takva tek treba da se formira u tadašnjoj NR Bosni i Hercegovini. Ova oblast još uvijek nije bila ni zakonski adekvatno regulisana u Bosni i Hercegovini, nego se kao osnova uzimao zakon i propisi koji su postojali na saveznom nivou. Dizdar je već u tim početnim godinama pokazao da je dovoljno kompetentan za ulogu koja mu je dodijeljena, a o tome koliko je on sam volio to što je radio u Arhivu govori i činjenica da je na mjestu prvog čovjeka Arhiva grada Sarajeva ostao do svoje iznenadne smrti 1967. godine.

Najprije je postigao da se finansijsko poslovanje ustanove odvoji od Gradskog narodnog odbora (GNO), te uspio da dobije još nekoliko službenika za rad, kao i da se posveti sakupljanju, zaštiti i sređivanju arhivskog materijala. Stručni rad odmah je orijentisan u dva pravca, i to na pronalaženje i praktičnu zaštitu arhivskog materijala i izvan odjeljenja GNO-a, te na sređivanje najvažnijeg fonda – Vladinog povjerenika za glavni grad Sarajevo. Stanje arhivske i registraturne građe na području tadašnjeg sreza Sarajevo bilo je loše i trebalo je brzo djelovati na izmjeni takve situacije. Prikupljanje i evidentiranje građe teklo je kontinuirano. Značajan pomak učinjen je 1961. godine kada se provodi namjenska akcija evidentiranja svih imalaca arhivske i registraturne građe za koje je Arhiv tada bio nadležan. U Arhivu je tih godina intenziviran i rad Odsjeka za zaštitu arhivske građe.

U samom početku rada Arhiva formira se i njegova biblioteka, a sa dolaskom Hamida Dizdara dolazi do većeg priliva izdanja i, posebno, do razvoja biblioteke koja u narednih petnaestak godina prerasta u jednu zavidnu specijalizovanu biblioteku kakvu nemaju ni mnoge naučne institucije srodnog karaktera. Krajem druge decenije postojanja Arhiv je u svojoj biblioteci posjedovao hiljade naslova knjiga, časopisa, novina.

Radni vijek Hamida Dizdara u Arhivu grada Sarajeva

Na mjestu upravnika, a kasnije direktora Arhiva grada Sarajeva Hamid Dizdar je proveo punih šesnaest godina, dakle od 1951, pa sve do 1967. godine, do svoje smrti. Historijat djelovanja Hamida Dizdara kao prvog čovjeka Arhiva ujedno je i historijat razvoja ove institucije. Izuzetno važan period za razvoj Arhiva, kako smo ranije i naglasili, početak rada i razvoja je skoro uvijek povezan s brojnim poteškoćama, a tako je bilo i u ovom slučaju. Prvi veliki problem bio je nedostatak adekvatnog prostora za rad i smještaj arhivskog materijala. U prvih nekoliko godina Arhiv je djelovao u nekoliko prostorija koje su mu bile dodijeljene u zgradi Vijećnice, ali ubrzo su one postale nedovoljne za smještaj ukupne arhivske građe koja je pristizala u Arhiv. Stoga je i Hamid Dizdar odmah započeo rad na rješavanju tog problema, tako da je 1953. godine Arhiv dobio na zajedničko korištenje zajedno sa Muzejem grada Sarajeva zgradu bivše Šerijatske sudačke škole. Međutim, ubrzo je ovaj prostor pripao samo Muzeju, te je Arhiv morao da traži drugo rješenje.[4]

Arhiv je od 1953. do 1966. godine dijelio prostor sa Muzejom grada Sarajeva. Zajednička fotografija arhivskih i muzejskih radnika. (Foto: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama, Sarajevo 2008.)

Dizdar je bio svjestan koliko su privremena rješenja i seljenja neprikladna za rad Arhiva, te je želio trajno rješiti to pitanje. Bio je svjestan važnosti trajnog rješavanja ovog pitanja u vidu izgradnje namjenskog objekta, te je s tim ciljem Narodnom odboru sreza Sarajevo uputio molbu da odobri lokaciju za izgradnju zgrade za Arhiv grada Sarajeva u Skenderija ulici.[5] Za zgradu Arhiva napravljen je projekat sa idejnom skicom, međutim, do realizacije ovog plana nikad nije došlo.[6] Ne samo za života Hamida Dizdara nego ni do dana današnjeg – ovo pitanje nikad nije adekvatno riješeno.

Drugi veliki problem s kojim se Dizdar borio u svome radu bio je nedostatak stručnog kadra. Kada je došao u Arhiv, Dizdar je zatekao svega četiri uposlena radnika, što je predstavljalo progres u odnosu na prve tri godine djelovanja kad je Arhiv radio sa svega dva ili tri čovjeka. Zato je još jedan od zadataka za Dizdara bilo obezbjeđivanje sredstava za upošljavanje novih ljudi, što je vrlo brzo i postigao, te je Arhiv dobio još nekoliko djelatnika. Oni su svakako bili neophodni da bi se rad mogao organizirati i obavljati efikasnije, jer je bilo dosta posla oko same organizacije rada u Arhivu, a i stalno se povećavao broj fondova koje je trebalo srediti i obraditi, ili iz njih izlučiti balast.

Od osnivanja Arhiva, u skladu sa ciljem radi kojeg je i osnovan, započet je rad na prikupljanju fondova kako bi se oni sačuvali od uništenja. Situacija je bila upravo kritična, i većina važne arhivske dokumentacije bila je u opasnosti od propadanja, čime bi nemjerljivo značajni dokumenti za historiju grada, ali i zemlje, bili zauvijek izgubljeni. Takva je situacija bila zbog neshvaćanja značaja koji taj materijal ima, ali i zbog haotičnog stanja kakvo je vladalo u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Zbog nemara, često i javnih organizacija, institucija ili preduzeća, velike količine građe već su bile nepovratno izgubljene.[7]

U prvim mjesecima nakon osnivanja Arhiv je prikupio važne arhivske fondove, a taj posao dodatno je intenziviran i nakon dolaska Hamida Dizdara na mjesto upravnika. U svome tekstu u kojem rekonstruira rad Arhiva u prvoj deceniji njegovog rada Dizdar navodi da Arhiv posjeduje ukupno 148 arhivskih fondova podijeljenih po oblastima na: arhive upravnih ustanova (17), arhive privrednih i trgovačkih preduzeća (35), arhive škola (33), arhive kulturno-prosvjetnih ustanova, društava i sl. (25), porodične i lične arhive (23). Arhiv je također tada bio u posjedu i nekih zbirki, od kojih je sigurno najvažnija bila Zbirka orijentalnih dokumenata i rukopisa, a tu su još i Zbirke otkupa i poklona, Zbirka plakata i letaka, Zbirka fotografija, Zbirka geografskih karata i planova. Sve ove zbirke sadržavale su vrijedan arhivski i historijski materijal, a posebno Zbirka orijentalnih rukopisa koja je sadržavala dokumente na arapskom, turskom, perzijskom, zatim štampana djela na ovim jezicima, a sve iz perioda od 16. do 19. stoljeća. Osim u fondovima, Arhiv se obogatio i brojnim novim bibliotečkim jedinicama.[8]

Priliv arhivske građe nastavio se i u narednim godinama, što je bilo vrlo dobro za Arhiv koji je na taj način mogao da zaštiti i stručno sredi i obradi sav historijski materijal, ali je, s druge strane, ovo stvaralo probleme u smislu smještaja tolike količine materijala, što je bila stalno prisutna, bolna tačka Arhiva grada Sarajeva. U uslovima kada nije imao svoj objekat, građa se čuvala u više priručnih smještaja po gradu, što je otežavalo rad na njenom sređivanju i popisivanju, kao i njeno korištenje u istraživačke svrhe. Drugi, stalno prisutni problem koji se nastavlja kroz godine jeste i nedostatak stručnog kadra u Arhivu. Sva građa nije bila jednostavna za obrađivanje, dosta je bilo građe na orijentalnim jezicima, a, osim toga, i na njemačkom, posebno građa iz oblasti upravnih i sudskih fondova, što je dodatno otežavalo rad sa tom građom. Potrebni su bili ljudi sa poznavanjem nekih od ovih jezika da bi se uspješno bavili sadržajem takve vrste dokumenata. No, Arhiv je i u tome uspijevao u izvjesnoj mjeri, te je mali, ali odabrani broj ljudi koji je radio u Arhivu bio osposobljen i za takvu vrstu poslova.

Arhiv grada Sarajeva tokom godina kada je Hamid Dizdar bio upravnik i direktor razvijao se i u organizacijskom smislu. Mali broj uposlenika u početku nije dozvoljavao veliki obim poslova, ali kako su pristizali novi, tako su se stvarale mogućnosti za bolju organizaciju u institucionalnom i kadrovskom smislu. Tako se šezdesetih godina u Arhivu već spominje Odsjek za sređivanje arhivske građe koji se bavio, kako mu i ime kaže, svim poslovima vezanim za sređivanje i obradu arhivskih fondova. U specifičnim uslovima u kojima je Arhiv djelovao u prvim godinama poslije osnivanja kada su u Arhiv pristizali fondovi koje je bilo potrebno prije svega sačuvati od propadanja, tako su se i ljudi koji su na njima radili prije svega bavili utvrđivanjem stanja u fondovima, njihovom količinom i popisivanjem cijelog materijala. Kasnije se rad Odsjeka unaprijedio u smislu da su morali, osim sređivanja i popisivanja, raditi i tzv. škartiranje građe, što je podrazumijevalo valorizaciju, odvajanje i eliminaciju, odnosno selekciju građe koja se može izlučiti iz fondova i tako ih osloboditi balasta, što je svakako bilo potrebno i zbog stalnog nedostatka smještajnog prostora za svu građu.

Osim toga, počeo je da djeluje i Odsjek za zaštitu arhivske građe i organizaciju službe koji se bavio popisom registratura iz nadležnosti Arhiva koja je obuhvaćala srezove Sarajevo i Goražde. Taj popis je Arhivu bio neophodan kako bi imao pravilnu evidenciju o ustanovama koje su u njegovom području kontrole i kako bi mogao raditi nadzor nad ovim ustanovama. Nadzor se vršio tako što su se sve institucije posjećivale i davala im se uputstva u smislu pravilne brige o registraturnom materijalu koji tamo nastaje, iz kojeg će se kasnije izdvajati arhivska građa i doći u Arhiv. Također, ovaj odsjek obavljao je sve potrebne procedure kada je trebalo preuzeti neku arhivsku građu u Arhiv. Radio je i na terenu, po ustanovama, preduzećima, školama itd. – pomažući im da naprave pravilne popise svoje građe, da izluče onu koju ne treba čuvati, a škartiranje se vršilo i u samom Arhivu.

Tu je bio i Odsjek za istoriju radničkog pokreta, osnovan sa ciljem obrade dokumentacije i arhivske građe koja se odnosila na historiju nastanka i djelovanja radničkog pokreta, historiju Komunističke partije Jugoslavije za teritoriju sreza Sarajevo, a sve sa ciljem sakupljanja dokumentacije koja svjedoči o ovim fenomenima, procesima nastanka i djelovanja, te daljeg izučavanja i pisanja o njima.

Kako mu i ime kaže, Odsjek za orijentalne dokumente i rukopise radio je sa arhivskom građom na orijentalnim jezicima: sređivanje, obrada, inventarisanje, otkup materijala orijentalne provenijencije kako bi se isti sačuvao i dalje koristio za istraživanja naše prošlosti.

Tu je bio i Sekretarijat Arhiva, koji možemo posmatrati kao poseban odsjek čiji su poslovi obuhvaćali vođenje administrativnog poslovanja ustanove, vođenje djelovodnika, obrada zahtjeva i molbi prispjelih u Arhiv, izdavanje arhivske građe na upotrebu i korištenje zainteresovanim strankama, organizaciju stručnih putovanja arhivskih radnika, vođenje ekonomata, kao i svih drugih poslova iz domena upravljanja radom Arhiva. Naravno, sav posao odvijao se pod rukovodstvom upravnika Hamida Dizdara koji je svakako bio odgovoran za cjelokupno djelovanje i rad Arhiva kao institucije.

Da upravnik Arhiva ne bi bio usamljen u izvršavanju poslova u Arhivu, a posebno kao pomoć u planiranju djelatnosti ustanove djelovao je Savjet Arhiva grada Sarajeva, i to već od 1952. godine kao privremeni, a poslije od 1957. godine kao stalni organ društvenog upravljanja.[9] Ovaj savjet održavao je redovne ili sjednice po potrebi na kojima je rješavao brojna pitanja iz okvira djelatnosti Arhiva: izrada statuta, pravila ustanove, kadrovske probleme, finansiranje, stručno osposobljavanje uposlenika, izdavačka djelatnost, planiranje rada, preuzimanja, škartiranja i sređivanja arhivskih fondova, pitanje smještaja i rješavanje pitanja objekta za Arhiv, kao i uopće ulogu Arhiva kao institucije u društvenoj zajednici. U Savjetu Arhiva grada Sarajeva djelovali su istaknuti javni i naučni radnici iz historije ovog grada, između ostalih prof. Hamdija Kreševljaković, Kosta Mandić, dr. Hamdija Kapidžić, historičar i profesor Filozofskog fakulteta, Todor Kruševac, naučni saradnik Ekonomskog instituta, Dušan Đurović, književnik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Ljubinko Popović, bibliotekar Narodne biblioteke, Branko Čulić, bibliotekar, dr. Hazim Šabanović, naučni saradnik Orijentalnog instituta, prof. Hamid Hadžibegović, naučni saradnik Orijentalnog instituta, prof. Ahmed Grebo, direktor Muzeja grada Sarajeva, Nedim Šarac, službenik Istorijskog odjeljenja CK SK BiH. U sastav Savjeta ulazio je i neko od radnika iz Arhiva, a neki od tih bili su Zora Žalica, Begajeta Grebo, Rašid Hajdarević i Ahmed Demirdžić.[10]

*  *  *

Osim na redovnim arhivskim poslovima, Dizdar se značajno angažovao i na arhivskoj kulturno-prosvjetnoj djelatnosti, i to prvenstveno na izdavačkim i izložbenim projektima. Izdavačka djelatnost je, inače, afirmisani dio arhivskih poslova i vrlo raznovrsno obuhvata objavljivanje arhivske građe, izdavanje naučno-informativnih sredstava, izradu samostalnih publikacija, izdavanje časopisa, objavljivanje stručnih arhivskih publikacija, a sve to u obliku naučno-stručnih projekata.

Tako je Arhiv 1960. godine, na desetogodišnjicu svoga postojanja, objavio Glas Arhiva grada Sarajeva,i to na Dizdarevu inicijativu. U realizaciji prvog broja “biltena za povremeno obavještavanje javnosti o radu i rezultatima Arhiva grada Sarajeva i propagandu arhivske službe”[11] pomogli su mu dr. Hamdija Kapidžić, Branko Čulić, Rašid Hajdarević i Ćamil Sijarić. Iz objektivnih razloga, ovo glasilo nije zaživjelo i ostao je samo taj prvi broj – kao sjećanje na jednu lijepu zamisao Hamida Dizdara. U namjeri da još više aktivira ovaj segment djelovanja Arhiva grada Sarajeva, Dizdar je podržao i koncept razvoja izdavačke djelatnosti Arhiva, prezentiran 1965. godine. Tada je izašla i pisana studija o ovom predmetu: Studijski projekat – O izdavačkoj djelatnosti Arhiva grada Sarajeva, I dio: turski period.[12] Ova studija je i napravljena iz želje da se izdavačka djelatnost razvije u Arhivu, tim više što je on kao institucija dovoljno kvalifikovan za to, jer “(…) po svome karakteru rada, znatnom arhivskom materijalu s kojim raspolaže (neovisno od toga što je za svoje područje centralni organ u pitanju arhivske građe) kao i obzirom na kadrove unutar ustanove i vanjske saradnike bio je prvenstveno obavezan da izdaje arhivsku građu kao i studije koje se tiču područja njegova djelovanja (današnji srez Sarajevo).”[13] Ova studija je zamišljena kao prva u nizu, jer je tretirala samo problematiku izdavanja građe iz “turskog perioda historije Sarajeva i njegove okoline.”[14] U godini smrti Hamida Dizdara izašle su još dvije publikacije u izdanju Arhiva grada Sarajeva, pripremane u vrijeme njegovog rukovođenja Arhivom: Hronologija radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta u Sarajevu i njegovoj okolini 1919-1945.priređivača Bože Dragutinovića, Tomislava Kraljačića i Bože Madžara, te Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918) autora Hamdije Kreševljakovića.[15]

Arhivske izložbe su jedan od najstarijih i najatraktivnijih oblika kulturno-prosvjetnog rada Arhiva. Prva u kojoj je Arhiv na čelu sa Hamidom Dizdarom učestvovao bila je izložba iz decembra 1951. godine organizovana u saradnji sa Pozorištem. Prva izložba koju je Arhiv grada Sarajeva samostalno organizovao bila je izložba pod nazivom Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije održana 16. decembra 1961. godine. Još jednu izložbu za vrijeme njegovog rukovođenja Arhivom Dizdar je organizovao u saradnji sa Muzejem grada Sarajeva, 1963. godine kada su prikazani dokumenti o pozorištu i Prvoj muškoj realnoj gimnaziji pod nazivom 50 godina pozorišta i Prve muške realne gimnazije. Povodom toga, Hamid Dizdar je istražio i napisao članak pod nazivom Projekat Radivoja Dinulovića za osnivanje Državnog pozorišta za Bosnu i Hercegovinu 1912. godine.[16]

Hamid Dizdar je prije svega bio pisac, te njegova karijera kao upravnika i direktora Arhiva grada Sarajeva nije mogla proteći bez spisateljskog angažmana. On je nastavio biti aktivan i na tom polju, a uz to je tada pisao i neke od svojih radova iz oblasti arhivske djelatnosti. Njegovi referati o radu Arhiva grada Sarajeva koje je objavljivao u Glasniku arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine šezdesetih godina 20. stoljeća pružaju nam odličan uvid u rad i djelovanje Arhiva tih godina, odnosno značajni su za praćenje razvoja Arhiva kao institucije.

I prije nego što je postao upravnik Arhiva, a naročito u doba rada i djelovanja u njemu, Hamid Dizdar bio je sklon historiji i historijskim temama. Ti njegovi radovi kreću se od malih, interesantnih novinskih crtica, koje oživljavaju zaboravljene teme i događaje iz prošlosti, pa sve do sasvim ozbiljnih naučno-historijskih radova pisanih vrlo često na temelju izvorne arhivske građe. Dosta se bavio istraživanjem historije pozorišta u našoj zemlji, a značajan je njegov doprinos u istraživanju i promicanju sevdalinke.[17]

Rad u Arhivu svakako je bio dodatna inspiracija, jer mu je bilo dostupno obilje primarne izvorne građe o različitim temama, tako da je Dizdar nalazio vremena i načina da se bavi građom i u spisateljske svrhe, a ne samo da je prikuplja u Arhivu za opće potrebe očuvanja i prezentiranja. Postoji, tako, u Arhivu i nekoliko dokumenata uz koje se direktno spominje Dizdarevo ime, jer ih je ili komentarisao, ili poklonio Arhivu, ili je u njima spomenut. Svi ovi dokumenti nalaze se u Zbirci varia koja se u Arhivu do 1969. godine zvala Zbirka poklona i otkupa, a sastoji se od dokumenata koji su otkupljivani, ili su poklanjani Arhivu, ili od onih koji su izdvojeni iz drugih fondova, jer tamo ne pripadaju po porijeklu ni sadržaju, a značajni su za historijska istraživanja.[18] U ovoj zbirci to su slijedeći dokumenti: Prepisi pisama Ivana Cankara upućena Štefki Lofflerovoj i Albini Lofflerovoj, kao i Lavoslavu Schwetneru, nastali u Ljubljani 1952. godine – Dizdar ih je prepisao; Spisak građana Sarajeva, Jevreja, ubijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, prema popisu koji je izvršila komisija za ratne zločine protiv Jevreja, sadrži 3500 imena, ali je spisak nepotpun – objašnjenje uz popis napisao Hamid Dizdar; knjiga dr. Paje Stanišića Likvidacija krize štampana u Beogradu 1933. godine. Dizdar je lično poklonio Arhivu grada Sarajeva, a na unutrašnjoj strani korice nalazi se njegova posveta u kojoj kaže: Ova knjiga, sa utisnutim žigom “Prodaja u korist nezaposlenih intelektualaca”, jedan je od dokaza kako se teško živjelo za vrijeme stare Jugoslavije. Ona je, ujedno, i optužba tih režima i političkog sistema uopšte, u kojem su mnogi intelektualci, nezaposleni skapavali od gladi. Zbog toga je poklanjam Arhivu grada Sarajeva. Sarajevo, 19.X.1960. Hamid Dizdar.; Plan redakcije za izradu Gajretovog kalendara iz 1937. godine sa vlastoručnom napomenom Hamida Dizdara u kojoj kaže kako je on urednik kalendara, i kako je to važno spomenuti, jer se nigdje ne može vidjeti na kalendaru; Dopisnica od 5.3.1943. godine Ahmeda Muradbegovića koju je uputio Muhamedu Hadžijahiću u kojoj preporučuje Hamida Dizdara za posao pisanja članka o povijesti pozorišta u Bosni i Hercegovini kao boljeg poznavaoca te teme; Pismo od 8.3.1943. godine od Hrvatskog muslimanskog izdavačkog zavoda u Zagrebu upućeno Hamidu Dizdaru u kojem ga mole da izradi članke za planiranu monografiju.[19]

Hamid Dizdar je deset godina stajao i na čelu Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, gdje je postavljen u januaru 1956. godine. Prije toga, nakon osnivanja Društva 1954. godine, na njegovoj osnivačkoj skupštini izabran je za potpredsjednika.[20] Dao je izuzetan doprinos na jačanju i afirmaciji ovog stručnog udruženja koje je tek bilo počelo praviti prve korake u ovoj oblasti kulturne djelatnosti u našoj državi. To su bile godine kada se osnivaju gradski arhivi u cijeloj Bosni i Hercegovini, a da bi se svi ovi arhivi uvezali i koordinirano djelovali – Društvo arhivskih radnika trebalo je da djeluje kao pokretač i usmjeravatelj stručnog rada radi unapređenja struke u cjelini. Tih godina formira se i Arhivski savjet NRBiH kao još jedan organ u mladoj arhivskoj djelatnosti u Bosni i Hercegovini koji je trebao da “proučava teoretska, metodološka i organizaciona pitanja” arhivske službe.[21] I prvi Zakon o arhivima na nivou tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine donosi se u vrijeme dok je Hamid Dizdar bio na čelu Društva – 23. marta 1962. godine[22], što je bio važan korak za bosanskohercegovačku arhivsku struku, jer je to bio prvi zakonski propis koji je regulisao cjelokupnu arhivsku djelatnost u Bosni i Hercegovini. Na osnovu ovog zakona mogli su se dalje donositi podzakonski akti kojima su se preciznije razrađivale obaveze arhiva i stvaraoca arhivske građe.[23] Činjenica da je bio na čelu jedne važne arhivske institucije u glavnom gradu, te također i na čelu glavnog strukovnog udruženja u odsudnim, važnim godinama kada se moderna arhivska djelatnost formira u Bosni i Hercegovini svakako daje dodatnu težinu ulozi Hamida Dizdara u tim procesima. Ta njegova uloga je, čini se, malo poznata i istaknuta, te se nadamo da će ovaj rad doprinijeti poboljšanju takve slike.

Predanost Hamida Dizdara kao čovjeka pisane riječi i vrijednog kulturnog pregaoca je neosporna i već istaknuta na više mjesta. Tome u prilog govori i činjenica o njemu kao strasnom bibliofilu koji je cijeli život knjige znalački odabirao i sakupljao, ostavivši iza sebe jednu od najvećih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Njegova predanost Arhivu grada Sarajeva, danas Historijskom arhivu Sarajevo, također je evidentna. Pripala mu je uloga da bude prvi čovjek Arhiva u presudnim godinama njegovog osnivanja i djelovanja – u okolnostima kakve nije mogao birati, ali on je tu ulogu znalački i iskreno odigrao, ulažući sebe i svoj profesionalni i ljudski angažman.

Hamid Dizdar umro je u Sarajevu 1967. godine, kada je bio na mjestu upravnika Arhiva. Njegovo ime zauvijek će ostati upisano u temeljima ove značajne institucije.

*Ovaj rad je pod naslovom Uloga Hamida Dizdara u arhivskoj djelatnosti autora Almire Alibašić-Fideler prvobitno objavljen u: Amir Brka (ur.), Djelo Hamida Dizdara: zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 9. 12. 2017. godine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018.


[1] http://www.arhivsa.ba/wordpress/?page_id=104 (8.2.2018. godine).

[2] Alibašić, A. Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara. Izdavač: Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2008, str. 21. (Dalje: Odabrani radovi Hamida Dizdara.).

[3] Odluka o osnivanju Arhiva grada Sarajeva (broj: 6491/48 od 3. maja 1948.), navedeno prema: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama. Izdavač: Istorijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2008. str. 12.

[4] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 25.

[5] Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama. Sarajevo, 2008. str. 72.

[6] Isto, str.73.

[7] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 21, 22.

[8] Isto, str. 25-30.

[9] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 34.

[10] Isto, str. 34 i 71.

[11] Glas arhiva grada Sarajeva, Sarajevo, 1960. (Biblioteka HAS-a).

[12] Sarajevo, 1965. (Biblioteka HAS-a).

[13] Studijski projekat – O izdavačkoj djelatnosti Arhiva grada Sarajeva, I dio: turski period. Sarajevo, 1965, str. 1.

[14] Isto, str. 2.

[15] Izdanja dostupna u biblioteci HAS-a.

[16] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 7.

[17] Dobar izbor njegovih radova iz ovog konteksta nalazi se u već spomenutoj knjizi: Alibašić, A. Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara, Sarajevo, 2008. Izdvojili bismo ovdje jedno izdanje koje je priredio u kontekstu svoga bavljenja istraživanjem sevdalinke: SEVDALINKE. Izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike. Sakupio, odabrao i uredio Hamid Dizdar. Državna krugovalna postaja. Sarajevo, 1944. godine, 237 strana.

[18] Nezirović, A. Analitički inventar Zbirke varia (1829-1963), Izdavač: JU Historijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2011 (Dalje: Zbirka varia), str. 5.

[19] Zbirka varia. Signature dokumenata (redoslijedom kako su navedeni u tekstu): ZV-235; ZV-340; ZV-358; ZV-460; ZV-496; ZV-497.

[20] Arhivist. Organ Saveza arhivskih radnika FNRJ, Beograd, 1954, sv. 2, str. 145-146.

[21] Rodinis, A. Arhivska služba Bosne i Hercegovine – Povijesni razvoj i perspektive. Magistarski rad: Andrej Rodinis. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2004, str. 42.

[22] Šehović, A. Čekić, Dž. Zbirka arhivskih propisa Bosne i Hercegovine 1947.-2007. Izdavači: Arhiv Bosne i Hercegovine i Istorijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2007, str. 63.

[23] Isto, str. 17.