Historijat HAS-a

logo

Pas de document, pas d’histoire. /Bez dokumenata nema historije/
Charles Seignobos

Tradicija čuvanja arhivske građe na području Sarajeva seže od davnih srednjovjekovnih vremena. O tome svjedoče brojni sačuvani primjerci listina, povelja, rukopisnih knjiga i raznih drugih dokumenata povijesnog, kulturnog, gospodarskog, političkog i drugog značenja i vrijednosti.Iako u preiodima osmanske i austrougarske uprave, a kasnije ni u Kraljevini Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, pa ni u Sarajevu, nije formirana samostalna arhivska ustanova, ipak je postojalo organizirano čuvanje arhivske građe, kao i njena naučna obrada i objavljivanje. Tako u Sarajevu, kao centru Bosanskog sandžaka, još u XVI stoljeću se spominje defteri-emin, čuvar zvaničnih katastarskih knjiga i državne arhive uopće. Tek sredinom XIX. stoljeća i reformama u Osmanskom carstvu dolazi do poboljšanja mehanizama za upravljanje zapisima i stvaranja uslova za odgovarajuću brigu o odlaganju spisa koji su do tada čuvani u raznim magacinima bez odgovarajućih uslova. Četrdesetogodišnji period austrougarske uprave (1878-1918) obilježen je izraženijom brigom i sređenijom evidencijom spisa i arhivske građe.

Tako je Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u Prvoj provizornoj uredbi o poslovanju institucija u Bosni i Hercegovini od 16. 2. 1879. godine, a koja je objavljena u Zborniku zakona i naredaba za BiH u Beču 1880. godine, u Članu 17. naložila da se diplome, ugovori i svi zapisi od važnosti imaju čuvati na sigurnom. U Općinskom štatutu za grad Sarajevoiz 1883. godine u Članu 47. se navodi da se sjednički zapisnici čuvaju u općinskom arkivu gdje moraju biti pristupni svakom članu općinskog zastupstva. U okviru odsjeka Vladinog povjerenika za glavni grad Sarajevo, 1914. godine egzistirao je i Pomoćni ured sa arhivom i otpravništvom.

Iako je u periodu Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije postojao Projekt Zakona o državnim arhivima i registraturama, koji je predviđao osnivanje i arhiva u Sarajevu, do njegove realizacije nažalost nije došlo.

Uviđajući neophodnost, značaj i važnost postojanja jedne arhivske ustanove za grad Sarajevo, kao centra cjelokupnog političkog, ekonomskog i kulturnog života, Narodni odbor grada Sarajeva je, po ugledu na slične ustanove koje su već postojale u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, predložio osnivanje Arhiva. Aktom o osnivanju određen je logičan naziv: Arhiv grada Sarajeva. Odluku o osnivanju arhiva, koja je donesena pod brojem I/6491, donio je Narodni odbor grada Sarajeva 3. maja 1948. godine. Odluka je stupila na snagu objavljivanjem u “Službenom listu Narodne Republike BiH br. 20” od 20. maja iste godine.

Ozbiljnije pripreme za zvaničan početak rada Arhiva započele su još 7. januara 1948. godine u sobi br. 106 Gradskog narodnog odbora. Nedostatak kancelarijskog i smještajnog prostora bile su prve muke i iskušenja u procesu stvaranja Arhiva. To ilustrativno potvrđuje akt br. 18/48 Gradskog narodnog odbora, Odjeljenja za kulturu i umjetnost, kojim se traži od ekonomata da u toj prostoriji, za smještaj Gradskog arhiva, nabavi jedan pisaći stol, dvije stolice, ormar i stalažu za spise i postavi novu peć. Prvi službenik koji je u to vrijeme u Odjeljenju za kulturu i umjetnost vođen kao “referent za poslove Arhiva”, bio je Hazim Šabanović, poznati historičar i osmanist.

Arhiv je tako prvo bio smješten u dvije manje tavanske prostorije, veličine 40 kvadratnih metara, u zgradi gradske Vijećnice (nekadašnja zgrada Narodne i univerzitetske biblioteke BiH). Arhiv je u početku djelovao samo na području grada Sarajeva, ali je vremenom prerastao u regionalnu arhivsku ustanovu u čijoj je nadležnosti bilo vršenje arhivske službe na teritoriji deset gradskih i više vangradskih općina.

Početak njegovog rada bio je uvjetovan mnogim poteškoćama. Sve do 1950. godine radilo se uglavnom na pronalaženju, evidentiranju i prikupljanju arhivske građe koja se nalazila na raznim mjestima. Cjeline su često bile razdvojene, a i nesavjesni pojedinci su neovlašteno prisvajali vrijedne fondove i zbirke, ili njihove dijelove. U to vrijeme bilo je najvažnije preuzeti dokumente u Arhiv da ne bi bili uništeni i da bi bili sačuvani.

Sredinom 1950. godine, zbog bolesti i navršenih godina u penziju odlazi prvi upravnik Arhiva – Šukrija Kurtović. Na njegovo mjesto imenovan je Hamid Dizdar. Od tog perioda Arhiv djeluje kao samostalna institucija. Obilje arhivske građe koja je do tada prikupljena i zadaci koji su stajali pred Arhivom na sređivanju i obradi prikupljene građe, bili su u velikom nesrazmjeru sa brojem uposlenika. Sredstva kojima je Arhiv u početku raspolagao bila su veoma skromna, a nije imao ni svog stalnog kadra. Do 1951. godine Narodni odbor grada Sarajeva dodijeljivao je na rad u Arhiv, na kreće ili duže vrijeme, obično po dva do tri mjeseca, svoje službenike. Tada je prvi put utvrđena i organizaciona struktura i zasnovan stalni radni odnos sa određenim brojem radnika, uglavnom niže stručne spreme.

Obilje arhivske građe koju je Arthiv do tada prikupio i zadaci koji su stajali pred Arhivom u pogledu sređivanja i obrade te građe bili su u velikoj nesrazmjeri s brojem radnika koji su radili u Arhivu, kao i s njihovom kvalifikacionom strukturom koja se vrlo sporo mijenjala.

Krajem 1952. godine Arhivu je dodijeljeno nešto više prostora, tako da tada površina za smještaj prikupljene arhivske građe i za rad uposlenih iznosi oko 150 kvadratnih metara. Međutim, količina arhivske građe koja je svakodnevno pritjecala bila je sve veća, pa Narodni odbor grada Sarajeva 1953. godine dodijeljuje Arhivu polovinu tadašnje zgrade Muzeja grada Sarajeva (nekadašnja Šerijatska škola). Arhivu je tada dodijeljeno desetak prostorija za rad i za smještaj arhivske građe, čija je površina iznosila oko 250 kvadratnih metara, ali koje nisu bile odgovarajuće za smještaj i čuvanje arhivske građe, jer ona u njima nije bila dovoljno zaštićena od požara, vlage i drugih nepogoda.

Godine 1966. Arhiv je dobio prostorije u tadašnjoj zgradi Prirodno-matematičkog fakulteta u ulici Maršala Tita br. 112. Iako su bile povoljnije, ni ove prostorije nisu odgovarale potrebama Arhiva jer nisu omogućavale dalji razvoj Arhiva i izvršavanje obaveza koje su mu bile stavljene u zadatak. Čuvanje i zaštita arhivske građe, kao i druga pitanja iz rada arhivske službe uopće, tada su već dobrim dijelom bili zakonski regulirani, jer je Skupština NR BiH donijela 1962. godine Zakon o arhivima, a 1965. godine su izvršene izmjene i dopune tog Zakona kojim su posebno naglašene obaveze imalaca registaturskog materijala da ga čuvaju i stručno održavaju.

Posebno teška situacija bila je s prostorom za smještaj arhivske građe, jer je njen najveći dio bio smješten u zgradi Hanikaha, jednoj od najstarijih zgrada u Gradu, koja se nalazila pod zaštitom države (zgradu hanikaha Arhiv je napustio tek u decembru 1990. godine kada je arhivska građa prenesena u depo na Vrbanjušu u ulicu Porodice Foht – današnja Čadordžina br. 90). Taj problem nije zadovoljavajuće riješen ni slijedeće 1967. godine, kada su Arhivu dodijeljene, također, neadekvatne prostorije u zgradi Skupštine općine Centar u kojima je bio smješten jedan dio arhivske građe koju čuva Arhiv.

Depo Vrbanjuša

Depo Vrbanjuša

Arhiv je poslije 1972. godinebrže mijenjao kadrovsku strukturu. Dolazili su novi kadrovi koji su imali adekvatniju školsku spremu, a užu specijalnost (stručnost) iz arhivistike su sticali u iskustvenom radu, usavršavanjem na tečajevima i seminarima, uglavnom onim koji su organizovani pri Arhivu SR Srbije, ali i kroz savjetovanja koja je organizovalo Društvo arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, kao i Društvo arhivskih radnika Jugoslavije.

Značajan korak u pogledu povoljnijeg smještaja radnih prostorija Arhiva učinjen je 1973. godine, kada je Skupština općine Centar dodijelila Arhivu zgradu u Koturovoj ulici br. 3. Poslije temeljite adaptacije, u toj zgradi bile su smještene sve službe Arhiva, obezbijeđen je i prostor za rad Komisije za ediciju izdanja “Sarajevo u Revoluciji“, a mnogo bolje je smješten i dobar dio arhivske građe.U junu mjesecu 1975. godine Arhiv grada Sarajeva mijenja ime i od tada nosi naziv Istorijski arhiv Sarajevo.

U isto vrijeme, uz svesrdnu podršku Skupštine grada Sarajeva, osiguran je i adaptiran skladišni prostor od oko 200 kvadratnih metara u Ulici Vase Miskina br. 13 (današnja Ferhadija), u kojem je, nakon nabavke odgovarajućih suvremenih arhivskih polica, bio smješten najveći dio građe koju je Arhiv tada čuvao. U narednim godinama, u skladu sa zakonskim odredbama, Arhiv je primio veliku količinu arhivske građe, zbog čega je uložen ogroman trud na osiguranju novih arhivskih skladišta, kao i tehničkih sredstava za zaštitu arhivske građe.

Jačanje kadrovske strukture omogućilo je da Arhiv brže i sigurnije obavlja zakonom predviđene obaveze, te da posveti veću pažnju izdavačkoj djelatnosti. U tom pogledu bilo je od izuzetnog značaja izdavanje edicije u 4 toma “Sarajevo u revoluciji” i edicije “Sarajevo u socijalističkom periodu” u dva toma. Radovi na ovim projektima ne samo da su izveli Arhiv iz anonimnosti nego su ga, prema mišljenjima kritike, svrstali među značajne kulturne i naučne institucije Sarajeva.

Sredinom 1986. godine je Gradska komisija za obrazovanje, kulturu i nauku proglasila Arhiv radnom organizacijom od posebnog društvenog značaja.

U toku ne tako davnih ratnih događanja (1992.-1996.) Arhiv je uspio sačuvati cjelokupnu arhivsku građu koja se nalazila u njegovom posjedu, zahvaljujući u prvom redu njegovim radnicima. Zgrada Arhiva je u maju 1992. godine pogođena granatom. Na sreću, tada nikon ije poginuo niti je ranjen. Bez obzira na sve opasnosti koje su svakodnevno prijetile njima i njihovim obiteljima oni su revnosno izvršavali svoje profesionalne zadaće i time pokazali svoju istinsku ljubav prema struci, ali i baštini koju su svojim nesebičnim zalaganjem uspjeli sačuvati. Tome, između ostalog, u prilog ide i činjenica da je Arhiv u periodu od 1992. do 1995. godine preuzeo arhivsku građu od 34 registrature.

Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo od 24. jula 1997. godine, Kanton preuzima prava osnivača JU Istorijski arhiv Sarajevo.

Upravna zgrada

Upravna zgrada HAS-a

Upravna zgrada Arhiva je poslije rata, 1999. godine, preseljena u u nove prostore u ulici Alipašina br. 19 (nekadašnja ul. Đure Đakovića), koji ne odgovaraju ni njegovim potrebama, ali ni njegovom ugledu. Nažalost, arhivska građa ponovo je raštrkana na više mjesta u Gradu i njegovoj okolini, što u velikoj mjeri znatno otežava njegov normalan i efikasniji rad.

Comments are closed