Hamid Dizdar – ‘spiritus movens’ Historijskog arhiva Sarajevo*

Hamid Dizdar
(Foto: https://behar.hr/nas-dug-prema-hamidu-dizdaru/)

Uvod

Hamid Dizdar bio je svestrana ličnost, pa je takvo i djelo koje je ostavio iza sebe. A ono je impresivno, to je sigurno. Najviše je poznato i proučavano njegovo literarno i publicističko djelo. No, Hamid Dizdar nije bio samo književnik, on je bio i novinar i istaknuti kulturni radnik, sakupljač i propagator, kroz svoje pisanje, naše kulturne historije i tradicije. Potekao je iz poznate hercgovačke, stolačke porodice Dizdar koja je iznjedrila možda i najveće ime bosanskog pjesničkog naslijeđa, te onda nije čudno što je i Hamid Dizdar išao putem kojim je išao, ostavivši trajan pečat u našem kulturnom naslijeđu.

Kako smo i rekli, najviše je proučavano njegovo literarno djelo, dok je njegov rad u domenu kulturnog, odnosno arhivskog naslijeđa ostao u drugom planu. Zbog toga, ali i zbog činjenice da dolazimo iz institucije koja baštini direktne plodove njegovog pregalaštva, mi ćemo se u ovom radu bazirati na taj dio Dizdareve bogate karijere, dakle na njegov rad i ostavštinu u arhivskoj djelatnosti, kao upravnika tadašnjeg Arhiva grada Sarajeva, današnjeg Historijskog arhiva Sarajevo.

Početak djelovanja Historijskog arhiva Sarajevo

Arhiv grada Sarajeva osnovan je odlukom Narodnog odbora grada Sarajeva 3. maja 1948. godine.[1] I pored odluke o osnivanju, u početku to nije bila samostalna institucija u pravom smislu te riječi, nego je Arhiv djelovao u okvirima Gradskog narodnog odbora i njegovog Odjeljenja za kulturu i umjetnost. Prvi referent za arhivske poslove bio je Hazim Šabanović, a poslije njega Selim Ćatić. Funkciju prvog upravnika Arhiva obnašao je kratko Šukrija Kurtović.[2] Te prve godine djelovanja Arhiva bile su u velikoj mjeri ograničene prostornim i ljudskim kapacitetima, a od djelovanja najviše se radilo na pronalaženju, evidentiranju i prikupljanju arhivske građe koja je bila razbacana na raznim mjestima. Često su cjeline bile razdvojene, pa je pažnju trebalo posvetiti tome da se što prije prikupi makar ono najvažnije i sačuva od propadanja.

Arhiv je počeo sa radom u Vijećnici. Bio je u tom prostoru do 1953. godine, ali je potkrovlje Vijećnice služilo kao depo Arhiva sve do polovine 1976. godine (Foto: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama, Sarajevo 2008.)

Arhiv grada Sarajeva osnovan je sa ciljem da “sakuplja, sređuje, čuva i omogućuje proučavanje arhivskog materijala koji se odnosi na život i razvitak kao i na političku, kulturnu i privrednu prošlost grada Sarajeva.”[3] Osim ovih osnovnih zadataka, uloga jednog arhiva sastoji se i u nadzoru i kontroli nad arhivskom građom u nastajanju kod svih institucija koje su u nadležnosti datog arhiva, pružanju informacija svim zainteresovanim istraživačima i korisnicima arhivske građe i izdavanju prijepisa o činjenicama koje su sadržane u toj građi. Također, zadatak arhiva je da arhivsku građu objavljuje i prezentuje putem svojih izdanja i izložbi, putem informisanja javnosti kroz medije, itd. Sve ove aktivnosti vremenom su se razvile u Arhivu grada Sarajeva, tako da danas Historijski arhiv Sarajevo uspješno obavlja sve poslove iz svoje djelatnosti, naravno, u okvirima objektivnih uslova kakvi postoje, a koji nisu najbolji u svim aspektima. Kada to kažemo, mislimo prije svega na prostorne i smještajne kapacitete koje Arhiv ima na raspolaganju, a onda i na kadrovski potencijal. Sa problemima ovakve vrste Arhiv je morao da se bori od svog osnivanja, a ta borba traje i danas, tim više što je Arhiv tokom posljednjih 70 godina rada i djelovanja prikupio dosta arhivske građe koja zahtijeva odgovarajući smještaj.

Može se reći da Arhiv počinje da djeluje kao ozbiljna, samostalna institucija dolaskom Hamida Dizdara na mjesto upravnika 1. januara 1951. godine. Hamid Dizdar je organizovao i uspješno vodio stručni rad Arhiva. Formirao je sve njegove značajnije zbirke, pogotovo one na orijentalnim jezicima, i biblioteku, te tako direktno doprinio da ova institucija bude prepoznatljiva po njima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire.

Svakako da pozicija najodgovornije osobe za rad jedne novoosnovane institucije i dugoročno usmjeri njen rad, pa je, tako, i Hamid Dizdar odmah uočio koji su glavni zadaci i problemi koje mlada arhivska ustanova mora da riješi, te je u skladu s tim radio na njihovom prevazilaženju. Važno je istaći da su njegova kompetentnost i nivo shvatanja važnosti onoga što je svrha i uloga Arhiva ovdje došli do izražaja, tim više što on nije bio školovani historičar, pravnik, a posebno ne arhivski profesionalac, jer arhivska profesija kao takva tek treba da se formira u tadašnjoj NR Bosni i Hercegovini. Ova oblast još uvijek nije bila ni zakonski adekvatno regulisana u Bosni i Hercegovini, nego se kao osnova uzimao zakon i propisi koji su postojali na saveznom nivou. Dizdar je već u tim početnim godinama pokazao da je dovoljno kompetentan za ulogu koja mu je dodijeljena, a o tome koliko je on sam volio to što je radio u Arhivu govori i činjenica da je na mjestu prvog čovjeka Arhiva grada Sarajeva ostao do svoje iznenadne smrti 1967. godine.

Najprije je postigao da se finansijsko poslovanje ustanove odvoji od Gradskog narodnog odbora (GNO), te uspio da dobije još nekoliko službenika za rad, kao i da se posveti sakupljanju, zaštiti i sređivanju arhivskog materijala. Stručni rad odmah je orijentisan u dva pravca, i to na pronalaženje i praktičnu zaštitu arhivskog materijala i izvan odjeljenja GNO-a, te na sređivanje najvažnijeg fonda – Vladinog povjerenika za glavni grad Sarajevo. Stanje arhivske i registraturne građe na području tadašnjeg sreza Sarajevo bilo je loše i trebalo je brzo djelovati na izmjeni takve situacije. Prikupljanje i evidentiranje građe teklo je kontinuirano. Značajan pomak učinjen je 1961. godine kada se provodi namjenska akcija evidentiranja svih imalaca arhivske i registraturne građe za koje je Arhiv tada bio nadležan. U Arhivu je tih godina intenziviran i rad Odsjeka za zaštitu arhivske građe.

U samom početku rada Arhiva formira se i njegova biblioteka, a sa dolaskom Hamida Dizdara dolazi do većeg priliva izdanja i, posebno, do razvoja biblioteke koja u narednih petnaestak godina prerasta u jednu zavidnu specijalizovanu biblioteku kakvu nemaju ni mnoge naučne institucije srodnog karaktera. Krajem druge decenije postojanja Arhiv je u svojoj biblioteci posjedovao hiljade naslova knjiga, časopisa, novina.

Radni vijek Hamida Dizdara u Arhivu grada Sarajeva

Na mjestu upravnika, a kasnije direktora Arhiva grada Sarajeva Hamid Dizdar je proveo punih šesnaest godina, dakle od 1951, pa sve do 1967. godine, do svoje smrti. Historijat djelovanja Hamida Dizdara kao prvog čovjeka Arhiva ujedno je i historijat razvoja ove institucije. Izuzetno važan period za razvoj Arhiva, kako smo ranije i naglasili, početak rada i razvoja je skoro uvijek povezan s brojnim poteškoćama, a tako je bilo i u ovom slučaju. Prvi veliki problem bio je nedostatak adekvatnog prostora za rad i smještaj arhivskog materijala. U prvih nekoliko godina Arhiv je djelovao u nekoliko prostorija koje su mu bile dodijeljene u zgradi Vijećnice, ali ubrzo su one postale nedovoljne za smještaj ukupne arhivske građe koja je pristizala u Arhiv. Stoga je i Hamid Dizdar odmah započeo rad na rješavanju tog problema, tako da je 1953. godine Arhiv dobio na zajedničko korištenje zajedno sa Muzejem grada Sarajeva zgradu bivše Šerijatske sudačke škole. Međutim, ubrzo je ovaj prostor pripao samo Muzeju, te je Arhiv morao da traži drugo rješenje.[4]

Arhiv je od 1953. do 1966. godine dijelio prostor sa Muzejom grada Sarajeva. Zajednička fotografija arhivskih i muzejskih radnika. (Foto: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama, Sarajevo 2008.)

Dizdar je bio svjestan koliko su privremena rješenja i seljenja neprikladna za rad Arhiva, te je želio trajno rješiti to pitanje. Bio je svjestan važnosti trajnog rješavanja ovog pitanja u vidu izgradnje namjenskog objekta, te je s tim ciljem Narodnom odboru sreza Sarajevo uputio molbu da odobri lokaciju za izgradnju zgrade za Arhiv grada Sarajeva u Skenderija ulici.[5] Za zgradu Arhiva napravljen je projekat sa idejnom skicom, međutim, do realizacije ovog plana nikad nije došlo.[6] Ne samo za života Hamida Dizdara nego ni do dana današnjeg – ovo pitanje nikad nije adekvatno riješeno.

Drugi veliki problem s kojim se Dizdar borio u svome radu bio je nedostatak stručnog kadra. Kada je došao u Arhiv, Dizdar je zatekao svega četiri uposlena radnika, što je predstavljalo progres u odnosu na prve tri godine djelovanja kad je Arhiv radio sa svega dva ili tri čovjeka. Zato je još jedan od zadataka za Dizdara bilo obezbjeđivanje sredstava za upošljavanje novih ljudi, što je vrlo brzo i postigao, te je Arhiv dobio još nekoliko djelatnika. Oni su svakako bili neophodni da bi se rad mogao organizirati i obavljati efikasnije, jer je bilo dosta posla oko same organizacije rada u Arhivu, a i stalno se povećavao broj fondova koje je trebalo srediti i obraditi, ili iz njih izlučiti balast.

Od osnivanja Arhiva, u skladu sa ciljem radi kojeg je i osnovan, započet je rad na prikupljanju fondova kako bi se oni sačuvali od uništenja. Situacija je bila upravo kritična, i većina važne arhivske dokumentacije bila je u opasnosti od propadanja, čime bi nemjerljivo značajni dokumenti za historiju grada, ali i zemlje, bili zauvijek izgubljeni. Takva je situacija bila zbog neshvaćanja značaja koji taj materijal ima, ali i zbog haotičnog stanja kakvo je vladalo u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Zbog nemara, često i javnih organizacija, institucija ili preduzeća, velike količine građe već su bile nepovratno izgubljene.[7]

U prvim mjesecima nakon osnivanja Arhiv je prikupio važne arhivske fondove, a taj posao dodatno je intenziviran i nakon dolaska Hamida Dizdara na mjesto upravnika. U svome tekstu u kojem rekonstruira rad Arhiva u prvoj deceniji njegovog rada Dizdar navodi da Arhiv posjeduje ukupno 148 arhivskih fondova podijeljenih po oblastima na: arhive upravnih ustanova (17), arhive privrednih i trgovačkih preduzeća (35), arhive škola (33), arhive kulturno-prosvjetnih ustanova, društava i sl. (25), porodične i lične arhive (23). Arhiv je također tada bio u posjedu i nekih zbirki, od kojih je sigurno najvažnija bila Zbirka orijentalnih dokumenata i rukopisa, a tu su još i Zbirke otkupa i poklona, Zbirka plakata i letaka, Zbirka fotografija, Zbirka geografskih karata i planova. Sve ove zbirke sadržavale su vrijedan arhivski i historijski materijal, a posebno Zbirka orijentalnih rukopisa koja je sadržavala dokumente na arapskom, turskom, perzijskom, zatim štampana djela na ovim jezicima, a sve iz perioda od 16. do 19. stoljeća. Osim u fondovima, Arhiv se obogatio i brojnim novim bibliotečkim jedinicama.[8]

Priliv arhivske građe nastavio se i u narednim godinama, što je bilo vrlo dobro za Arhiv koji je na taj način mogao da zaštiti i stručno sredi i obradi sav historijski materijal, ali je, s druge strane, ovo stvaralo probleme u smislu smještaja tolike količine materijala, što je bila stalno prisutna, bolna tačka Arhiva grada Sarajeva. U uslovima kada nije imao svoj objekat, građa se čuvala u više priručnih smještaja po gradu, što je otežavalo rad na njenom sređivanju i popisivanju, kao i njeno korištenje u istraživačke svrhe. Drugi, stalno prisutni problem koji se nastavlja kroz godine jeste i nedostatak stručnog kadra u Arhivu. Sva građa nije bila jednostavna za obrađivanje, dosta je bilo građe na orijentalnim jezicima, a, osim toga, i na njemačkom, posebno građa iz oblasti upravnih i sudskih fondova, što je dodatno otežavalo rad sa tom građom. Potrebni su bili ljudi sa poznavanjem nekih od ovih jezika da bi se uspješno bavili sadržajem takve vrste dokumenata. No, Arhiv je i u tome uspijevao u izvjesnoj mjeri, te je mali, ali odabrani broj ljudi koji je radio u Arhivu bio osposobljen i za takvu vrstu poslova.

Arhiv grada Sarajeva tokom godina kada je Hamid Dizdar bio upravnik i direktor razvijao se i u organizacijskom smislu. Mali broj uposlenika u početku nije dozvoljavao veliki obim poslova, ali kako su pristizali novi, tako su se stvarale mogućnosti za bolju organizaciju u institucionalnom i kadrovskom smislu. Tako se šezdesetih godina u Arhivu već spominje Odsjek za sređivanje arhivske građe koji se bavio, kako mu i ime kaže, svim poslovima vezanim za sređivanje i obradu arhivskih fondova. U specifičnim uslovima u kojima je Arhiv djelovao u prvim godinama poslije osnivanja kada su u Arhiv pristizali fondovi koje je bilo potrebno prije svega sačuvati od propadanja, tako su se i ljudi koji su na njima radili prije svega bavili utvrđivanjem stanja u fondovima, njihovom količinom i popisivanjem cijelog materijala. Kasnije se rad Odsjeka unaprijedio u smislu da su morali, osim sređivanja i popisivanja, raditi i tzv. škartiranje građe, što je podrazumijevalo valorizaciju, odvajanje i eliminaciju, odnosno selekciju građe koja se može izlučiti iz fondova i tako ih osloboditi balasta, što je svakako bilo potrebno i zbog stalnog nedostatka smještajnog prostora za svu građu.

Osim toga, počeo je da djeluje i Odsjek za zaštitu arhivske građe i organizaciju službe koji se bavio popisom registratura iz nadležnosti Arhiva koja je obuhvaćala srezove Sarajevo i Goražde. Taj popis je Arhivu bio neophodan kako bi imao pravilnu evidenciju o ustanovama koje su u njegovom području kontrole i kako bi mogao raditi nadzor nad ovim ustanovama. Nadzor se vršio tako što su se sve institucije posjećivale i davala im se uputstva u smislu pravilne brige o registraturnom materijalu koji tamo nastaje, iz kojeg će se kasnije izdvajati arhivska građa i doći u Arhiv. Također, ovaj odsjek obavljao je sve potrebne procedure kada je trebalo preuzeti neku arhivsku građu u Arhiv. Radio je i na terenu, po ustanovama, preduzećima, školama itd. – pomažući im da naprave pravilne popise svoje građe, da izluče onu koju ne treba čuvati, a škartiranje se vršilo i u samom Arhivu.

Tu je bio i Odsjek za istoriju radničkog pokreta, osnovan sa ciljem obrade dokumentacije i arhivske građe koja se odnosila na historiju nastanka i djelovanja radničkog pokreta, historiju Komunističke partije Jugoslavije za teritoriju sreza Sarajevo, a sve sa ciljem sakupljanja dokumentacije koja svjedoči o ovim fenomenima, procesima nastanka i djelovanja, te daljeg izučavanja i pisanja o njima.

Kako mu i ime kaže, Odsjek za orijentalne dokumente i rukopise radio je sa arhivskom građom na orijentalnim jezicima: sređivanje, obrada, inventarisanje, otkup materijala orijentalne provenijencije kako bi se isti sačuvao i dalje koristio za istraživanja naše prošlosti.

Tu je bio i Sekretarijat Arhiva, koji možemo posmatrati kao poseban odsjek čiji su poslovi obuhvaćali vođenje administrativnog poslovanja ustanove, vođenje djelovodnika, obrada zahtjeva i molbi prispjelih u Arhiv, izdavanje arhivske građe na upotrebu i korištenje zainteresovanim strankama, organizaciju stručnih putovanja arhivskih radnika, vođenje ekonomata, kao i svih drugih poslova iz domena upravljanja radom Arhiva. Naravno, sav posao odvijao se pod rukovodstvom upravnika Hamida Dizdara koji je svakako bio odgovoran za cjelokupno djelovanje i rad Arhiva kao institucije.

Da upravnik Arhiva ne bi bio usamljen u izvršavanju poslova u Arhivu, a posebno kao pomoć u planiranju djelatnosti ustanove djelovao je Savjet Arhiva grada Sarajeva, i to već od 1952. godine kao privremeni, a poslije od 1957. godine kao stalni organ društvenog upravljanja.[9] Ovaj savjet održavao je redovne ili sjednice po potrebi na kojima je rješavao brojna pitanja iz okvira djelatnosti Arhiva: izrada statuta, pravila ustanove, kadrovske probleme, finansiranje, stručno osposobljavanje uposlenika, izdavačka djelatnost, planiranje rada, preuzimanja, škartiranja i sređivanja arhivskih fondova, pitanje smještaja i rješavanje pitanja objekta za Arhiv, kao i uopće ulogu Arhiva kao institucije u društvenoj zajednici. U Savjetu Arhiva grada Sarajeva djelovali su istaknuti javni i naučni radnici iz historije ovog grada, između ostalih prof. Hamdija Kreševljaković, Kosta Mandić, dr. Hamdija Kapidžić, historičar i profesor Filozofskog fakulteta, Todor Kruševac, naučni saradnik Ekonomskog instituta, Dušan Đurović, književnik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Ljubinko Popović, bibliotekar Narodne biblioteke, Branko Čulić, bibliotekar, dr. Hazim Šabanović, naučni saradnik Orijentalnog instituta, prof. Hamid Hadžibegović, naučni saradnik Orijentalnog instituta, prof. Ahmed Grebo, direktor Muzeja grada Sarajeva, Nedim Šarac, službenik Istorijskog odjeljenja CK SK BiH. U sastav Savjeta ulazio je i neko od radnika iz Arhiva, a neki od tih bili su Zora Žalica, Begajeta Grebo, Rašid Hajdarević i Ahmed Demirdžić.[10]

*  *  *

Osim na redovnim arhivskim poslovima, Dizdar se značajno angažovao i na arhivskoj kulturno-prosvjetnoj djelatnosti, i to prvenstveno na izdavačkim i izložbenim projektima. Izdavačka djelatnost je, inače, afirmisani dio arhivskih poslova i vrlo raznovrsno obuhvata objavljivanje arhivske građe, izdavanje naučno-informativnih sredstava, izradu samostalnih publikacija, izdavanje časopisa, objavljivanje stručnih arhivskih publikacija, a sve to u obliku naučno-stručnih projekata.

Tako je Arhiv 1960. godine, na desetogodišnjicu svoga postojanja, objavio Glas Arhiva grada Sarajeva,i to na Dizdarevu inicijativu. U realizaciji prvog broja “biltena za povremeno obavještavanje javnosti o radu i rezultatima Arhiva grada Sarajeva i propagandu arhivske službe”[11] pomogli su mu dr. Hamdija Kapidžić, Branko Čulić, Rašid Hajdarević i Ćamil Sijarić. Iz objektivnih razloga, ovo glasilo nije zaživjelo i ostao je samo taj prvi broj – kao sjećanje na jednu lijepu zamisao Hamida Dizdara. U namjeri da još više aktivira ovaj segment djelovanja Arhiva grada Sarajeva, Dizdar je podržao i koncept razvoja izdavačke djelatnosti Arhiva, prezentiran 1965. godine. Tada je izašla i pisana studija o ovom predmetu: Studijski projekat – O izdavačkoj djelatnosti Arhiva grada Sarajeva, I dio: turski period.[12] Ova studija je i napravljena iz želje da se izdavačka djelatnost razvije u Arhivu, tim više što je on kao institucija dovoljno kvalifikovan za to, jer “(…) po svome karakteru rada, znatnom arhivskom materijalu s kojim raspolaže (neovisno od toga što je za svoje područje centralni organ u pitanju arhivske građe) kao i obzirom na kadrove unutar ustanove i vanjske saradnike bio je prvenstveno obavezan da izdaje arhivsku građu kao i studije koje se tiču područja njegova djelovanja (današnji srez Sarajevo).”[13] Ova studija je zamišljena kao prva u nizu, jer je tretirala samo problematiku izdavanja građe iz “turskog perioda historije Sarajeva i njegove okoline.”[14] U godini smrti Hamida Dizdara izašle su još dvije publikacije u izdanju Arhiva grada Sarajeva, pripremane u vrijeme njegovog rukovođenja Arhivom: Hronologija radničkog i narodnooslobodilačkog pokreta u Sarajevu i njegovoj okolini 1919-1945.priređivača Bože Dragutinovića, Tomislava Kraljačića i Bože Madžara, te Sarajevo za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918) autora Hamdije Kreševljakovića.[15]

Arhivske izložbe su jedan od najstarijih i najatraktivnijih oblika kulturno-prosvjetnog rada Arhiva. Prva u kojoj je Arhiv na čelu sa Hamidom Dizdarom učestvovao bila je izložba iz decembra 1951. godine organizovana u saradnji sa Pozorištem. Prva izložba koju je Arhiv grada Sarajeva samostalno organizovao bila je izložba pod nazivom Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije održana 16. decembra 1961. godine. Još jednu izložbu za vrijeme njegovog rukovođenja Arhivom Dizdar je organizovao u saradnji sa Muzejem grada Sarajeva, 1963. godine kada su prikazani dokumenti o pozorištu i Prvoj muškoj realnoj gimnaziji pod nazivom 50 godina pozorišta i Prve muške realne gimnazije. Povodom toga, Hamid Dizdar je istražio i napisao članak pod nazivom Projekat Radivoja Dinulovića za osnivanje Državnog pozorišta za Bosnu i Hercegovinu 1912. godine.[16]

Hamid Dizdar je prije svega bio pisac, te njegova karijera kao upravnika i direktora Arhiva grada Sarajeva nije mogla proteći bez spisateljskog angažmana. On je nastavio biti aktivan i na tom polju, a uz to je tada pisao i neke od svojih radova iz oblasti arhivske djelatnosti. Njegovi referati o radu Arhiva grada Sarajeva koje je objavljivao u Glasniku arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine šezdesetih godina 20. stoljeća pružaju nam odličan uvid u rad i djelovanje Arhiva tih godina, odnosno značajni su za praćenje razvoja Arhiva kao institucije.

I prije nego što je postao upravnik Arhiva, a naročito u doba rada i djelovanja u njemu, Hamid Dizdar bio je sklon historiji i historijskim temama. Ti njegovi radovi kreću se od malih, interesantnih novinskih crtica, koje oživljavaju zaboravljene teme i događaje iz prošlosti, pa sve do sasvim ozbiljnih naučno-historijskih radova pisanih vrlo često na temelju izvorne arhivske građe. Dosta se bavio istraživanjem historije pozorišta u našoj zemlji, a značajan je njegov doprinos u istraživanju i promicanju sevdalinke.[17]

Rad u Arhivu svakako je bio dodatna inspiracija, jer mu je bilo dostupno obilje primarne izvorne građe o različitim temama, tako da je Dizdar nalazio vremena i načina da se bavi građom i u spisateljske svrhe, a ne samo da je prikuplja u Arhivu za opće potrebe očuvanja i prezentiranja. Postoji, tako, u Arhivu i nekoliko dokumenata uz koje se direktno spominje Dizdarevo ime, jer ih je ili komentarisao, ili poklonio Arhivu, ili je u njima spomenut. Svi ovi dokumenti nalaze se u Zbirci varia koja se u Arhivu do 1969. godine zvala Zbirka poklona i otkupa, a sastoji se od dokumenata koji su otkupljivani, ili su poklanjani Arhivu, ili od onih koji su izdvojeni iz drugih fondova, jer tamo ne pripadaju po porijeklu ni sadržaju, a značajni su za historijska istraživanja.[18] U ovoj zbirci to su slijedeći dokumenti: Prepisi pisama Ivana Cankara upućena Štefki Lofflerovoj i Albini Lofflerovoj, kao i Lavoslavu Schwetneru, nastali u Ljubljani 1952. godine – Dizdar ih je prepisao; Spisak građana Sarajeva, Jevreja, ubijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, prema popisu koji je izvršila komisija za ratne zločine protiv Jevreja, sadrži 3500 imena, ali je spisak nepotpun – objašnjenje uz popis napisao Hamid Dizdar; knjiga dr. Paje Stanišića Likvidacija krize štampana u Beogradu 1933. godine. Dizdar je lično poklonio Arhivu grada Sarajeva, a na unutrašnjoj strani korice nalazi se njegova posveta u kojoj kaže: Ova knjiga, sa utisnutim žigom “Prodaja u korist nezaposlenih intelektualaca”, jedan je od dokaza kako se teško živjelo za vrijeme stare Jugoslavije. Ona je, ujedno, i optužba tih režima i političkog sistema uopšte, u kojem su mnogi intelektualci, nezaposleni skapavali od gladi. Zbog toga je poklanjam Arhivu grada Sarajeva. Sarajevo, 19.X.1960. Hamid Dizdar.; Plan redakcije za izradu Gajretovog kalendara iz 1937. godine sa vlastoručnom napomenom Hamida Dizdara u kojoj kaže kako je on urednik kalendara, i kako je to važno spomenuti, jer se nigdje ne može vidjeti na kalendaru; Dopisnica od 5.3.1943. godine Ahmeda Muradbegovića koju je uputio Muhamedu Hadžijahiću u kojoj preporučuje Hamida Dizdara za posao pisanja članka o povijesti pozorišta u Bosni i Hercegovini kao boljeg poznavaoca te teme; Pismo od 8.3.1943. godine od Hrvatskog muslimanskog izdavačkog zavoda u Zagrebu upućeno Hamidu Dizdaru u kojem ga mole da izradi članke za planiranu monografiju.[19]

Hamid Dizdar je deset godina stajao i na čelu Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, gdje je postavljen u januaru 1956. godine. Prije toga, nakon osnivanja Društva 1954. godine, na njegovoj osnivačkoj skupštini izabran je za potpredsjednika.[20] Dao je izuzetan doprinos na jačanju i afirmaciji ovog stručnog udruženja koje je tek bilo počelo praviti prve korake u ovoj oblasti kulturne djelatnosti u našoj državi. To su bile godine kada se osnivaju gradski arhivi u cijeloj Bosni i Hercegovini, a da bi se svi ovi arhivi uvezali i koordinirano djelovali – Društvo arhivskih radnika trebalo je da djeluje kao pokretač i usmjeravatelj stručnog rada radi unapređenja struke u cjelini. Tih godina formira se i Arhivski savjet NRBiH kao još jedan organ u mladoj arhivskoj djelatnosti u Bosni i Hercegovini koji je trebao da “proučava teoretska, metodološka i organizaciona pitanja” arhivske službe.[21] I prvi Zakon o arhivima na nivou tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine donosi se u vrijeme dok je Hamid Dizdar bio na čelu Društva – 23. marta 1962. godine[22], što je bio važan korak za bosanskohercegovačku arhivsku struku, jer je to bio prvi zakonski propis koji je regulisao cjelokupnu arhivsku djelatnost u Bosni i Hercegovini. Na osnovu ovog zakona mogli su se dalje donositi podzakonski akti kojima su se preciznije razrađivale obaveze arhiva i stvaraoca arhivske građe.[23] Činjenica da je bio na čelu jedne važne arhivske institucije u glavnom gradu, te također i na čelu glavnog strukovnog udruženja u odsudnim, važnim godinama kada se moderna arhivska djelatnost formira u Bosni i Hercegovini svakako daje dodatnu težinu ulozi Hamida Dizdara u tim procesima. Ta njegova uloga je, čini se, malo poznata i istaknuta, te se nadamo da će ovaj rad doprinijeti poboljšanju takve slike.

Predanost Hamida Dizdara kao čovjeka pisane riječi i vrijednog kulturnog pregaoca je neosporna i već istaknuta na više mjesta. Tome u prilog govori i činjenica o njemu kao strasnom bibliofilu koji je cijeli život knjige znalački odabirao i sakupljao, ostavivši iza sebe jednu od najvećih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Njegova predanost Arhivu grada Sarajeva, danas Historijskom arhivu Sarajevo, također je evidentna. Pripala mu je uloga da bude prvi čovjek Arhiva u presudnim godinama njegovog osnivanja i djelovanja – u okolnostima kakve nije mogao birati, ali on je tu ulogu znalački i iskreno odigrao, ulažući sebe i svoj profesionalni i ljudski angažman.

Hamid Dizdar umro je u Sarajevu 1967. godine, kada je bio na mjestu upravnika Arhiva. Njegovo ime zauvijek će ostati upisano u temeljima ove značajne institucije.

*Ovaj rad je pod naslovom Uloga Hamida Dizdara u arhivskoj djelatnosti autora Almire Alibašić-Fideler prvobitno objavljen u: Amir Brka (ur.), Djelo Hamida Dizdara: zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 9. 12. 2017. godine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018.


[1] http://www.arhivsa.ba/wordpress/?page_id=104 (8.2.2018. godine).

[2] Alibašić, A. Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara. Izdavač: Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2008, str. 21. (Dalje: Odabrani radovi Hamida Dizdara.).

[3] Odluka o osnivanju Arhiva grada Sarajeva (broj: 6491/48 od 3. maja 1948.), navedeno prema: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama. Izdavač: Istorijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2008. str. 12.

[4] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 25.

[5] Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama. Sarajevo, 2008. str. 72.

[6] Isto, str.73.

[7] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 21, 22.

[8] Isto, str. 25-30.

[9] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 34.

[10] Isto, str. 34 i 71.

[11] Glas arhiva grada Sarajeva, Sarajevo, 1960. (Biblioteka HAS-a).

[12] Sarajevo, 1965. (Biblioteka HAS-a).

[13] Studijski projekat – O izdavačkoj djelatnosti Arhiva grada Sarajeva, I dio: turski period. Sarajevo, 1965, str. 1.

[14] Isto, str. 2.

[15] Izdanja dostupna u biblioteci HAS-a.

[16] Odabrani radovi Hamida Dizdara, str. 7.

[17] Dobar izbor njegovih radova iz ovog konteksta nalazi se u već spomenutoj knjizi: Alibašić, A. Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara, Sarajevo, 2008. Izdvojili bismo ovdje jedno izdanje koje je priredio u kontekstu svoga bavljenja istraživanjem sevdalinke: SEVDALINKE. Izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike. Sakupio, odabrao i uredio Hamid Dizdar. Državna krugovalna postaja. Sarajevo, 1944. godine, 237 strana.

[18] Nezirović, A. Analitički inventar Zbirke varia (1829-1963), Izdavač: JU Historijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2011 (Dalje: Zbirka varia), str. 5.

[19] Zbirka varia. Signature dokumenata (redoslijedom kako su navedeni u tekstu): ZV-235; ZV-340; ZV-358; ZV-460; ZV-496; ZV-497.

[20] Arhivist. Organ Saveza arhivskih radnika FNRJ, Beograd, 1954, sv. 2, str. 145-146.

[21] Rodinis, A. Arhivska služba Bosne i Hercegovine – Povijesni razvoj i perspektive. Magistarski rad: Andrej Rodinis. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 2004, str. 42.

[22] Šehović, A. Čekić, Dž. Zbirka arhivskih propisa Bosne i Hercegovine 1947.-2007. Izdavači: Arhiv Bosne i Hercegovine i Istorijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2007, str. 63.

[23] Isto, str. 17.

Dan kada je rijeka progutala ćupriju: “Veliki povodanj” iz 1896.

Na današnji dan se navršava 121 godina od katastrofalne poplave, takozvanog “Velikog povodnja” rijeka Drine, Lima, Ćehotine i Rzava, u kojem su teško stradali Foča, Goražde, Višegrad i selo Skelani u općini Srebrenica, te sembersko podrinje od Zvornika do ušća Drine u Savu kod Rače, a jedan grad – Rudo – izbrisan je sa lica zemlje.

Ostalo je zabilježeno kako je rijeka Drina progutala veći dio kasabe Višegrada uz riječne obale, gdje su se nalazili dućani, kafane i naselje Jalija na ušću Rzava u Drinu.

10. novembra ujutro, Drina je već bila toliko nadošla da je prekrila most Mehmed-paše Sokolovića, a iz vodene mase je samo izvirivao kameni dio sofe na kojem se i danas nalaze lapidarni natipisi o podizanju i opravci mosta.

Nivo rijeke je dosegao 16,40 metara, te prekrio most za čitavih 160 centimetara. Kada se voda počela povlačiti 11. novembra, ubrzo se ukazala stara ćuprija, ali bez kamene ograde, koju je bujica odnijela.

Grad Višegrad pretrpio je veliku štetu, voda je odnijela most na Rzavu, a veći dio naselja bio je poplavljen. Pobješnjela bujica rijeke Lima je istog datuma odnijela i staru varošicu Rudo, koja se nalazila na njenoj lijevoj obali.

Od varošice je nakon “Velikog povodnja” uspravno ostao samo minaret džamije Mustafe paše Sokolovića, osnivača ovog gradića.

U Zbirci fotografija i razglednica Historijskog arhiva Sarajevo pod signaturom ZFR 761-789 nalazi se i album fotografija snimljenih za vrijeme i poslije poplave, a neke od njih Vam predstavljamo povodom obljetnice ove velike prirodne katastrofe.


Aneksija Bosne i Hercegovine – konačan kraj osmanske vlasti nad našom zemljom

klikni za uvećanje

Na današnji dan, 6. oktobra 1908. godine, samo jedan dan nakon proglašenja bugarske nezavisnosti od Osmanskog carstva, Austro-Ugarska monarhija je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine.

Car i Kralj Franjo Josip I. je objavio narodu ovog, de iure još uvijek osmanskog teritorija, svoju odlučnost da im dodijeli autonomiju i ustavni režim, pod svojim suverenitetom.

7. oktobra je Austro-Ugarska objavila da povlači svoje trupe iz Novopazarskog sandžaka. Time je i de facto okončana višestoljetna vlast Osmanskog carstva nad Bosnom i Hercegovinom.

Već sutradan, “Sarajevski list” je objavio proglas Cara Franje Josipa I.

 

Zvanično:

Proglas
na
Narod Bosne i Hercegovine

Mi Franjo Josif I.,
Car Austrijski, Kralj Češki itd. i Apostolski Kralj Ugarski

stanovnicima Bosne i Hercegovine:

Kad je ono prije jednog pokoljenja Naša vojska prekoračila granice Vašijeh zemalja, dano Vam je uvjerenje, da nijesu došli kao dušmani, nego kao Vaši prijatelji s čvrstom voljom, da uklone sva zla, koja su Vašu domovinu godinama teško pritiskala.

Ova riječ, dana Vam u onome ozbiljnome trenutku, pošteno je odista održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budućnosti.

I Mi, na našu veliku radost, smijemo slobodno reći: sjeme, što je bačeno u brazde podrivanoga tla, bogatom je nikli istjeralo. I Vi isti morate to kao blagodat osjećati: da su namjesto sile i zuluma stupili red i sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se oplemenjujući uticaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod zaštitom uregjene uprave može svak plodovima svoga rada veseliti.

Sviju Nas je ozbiljna dužnost, da ovijem putem neumorno naprijed koračamo.

Imajući tu metu pred oočima držimo da je došlo vrijeme, da stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz Naše vjere u njihovu političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen političkoga života, odlučili smo Se podijeliti objema zemljama konstitucionalne ustanove – koje će odgovarati njihovijem prilikama i zajedničkijem interesima – i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za predstavništvo njihovijeh želja i koristi.

Neka se sluša i Vaša riječ, kad se unaprijed uzodlučuje o stvarima Vaše domovine, koja će kao i dosada imati svoju zasebnu upravu.

No prvi je neophodni uslov za uvagjanje ove zemaljske ustavnosti: opredjelenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S toga razloga, a i držeći na pameti one veze, koje su u starijem vremenima postojale izmegju naših dičnijeh Predaka na uagrskome prestolu i ovijeh zemalja, protežemo i Mi prava Naše suverenosti na Bosnu i Hercegovinu i hoćemo, da se i na ove zemlje primjenjuje red našljedstva, koji vrijedi i za Našu kuću.

Tako će stanovnici obiju zemalja postati učesnici u svijem onijem dobročinstvima, što ih može pružiti trajno učvršćenje njihove dosadanje veze. Novi će poredak biti jamstvo, da će kultura i blagostanje u Vašoj domovini naći sigurno ognjište.

Bosanci i Hercegovci!

Megju mnogijem brigama, koje Naš presto okružuju, ne će unaprijed biti pošljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenju zakona i u upravi zemlje; jednaka zaštita sviju vjeroispovijesti jezika i nacionalne svojstvenosti – sva ova visoka dobra uživaćete u punoj mjeri.

Sloboda pojedinca i dobro cjeline biće zvijezda vodilja Naše vlade za obadvije zemlje.

Vi ćete se zato podsigurno pokazati dostojni povjerenja, koje se u Vas polaže odanošću i vjernošću prema Nama i Našemu domu. I tako se Mi nadamo, da će plemeniti sklad izmegju vladara i naroda, taj najdragocjeniji zalog svega državnoga napretka, Naš zajedničli rad uvijek pratiti.

Dano u Našem kraljevskom glavnom i prestonom gradu Budim-Pešti.

Franjo Josif s.r.

(Sarajevski list, br. 120, od srijede, 7. oktobra 1908. godine, iz bibliotečkog fundusa Historijskog arhiva Sarajevo)

Sarajevska uspinjača: Vandalizam i lijepa sjećanja na sretne trenutke

“Svečano puštanje u saobraćaj Trebevićke žičare 3. maja 1959. g. u 11h” (Foto: Milutin Vasiljević-Lilo)

Sarajevska uspinjača, puštena je u promet davne 1959. godine, a povezivala je Bistrik (583 m/nv) sa Vidikovcem na Trebeviću (1160 m/nv). Uspinjaču su projektovala i sagradila domaća preduzeća, a iz tadašnje Čehoslovačke, od preduzeća “Transeksport” naručen je samo pogonski dio. Na dolaznoj stanici na Vidikovcu kasnije je sagrađen istoimeni restoran, a svojom dužinom od 2.100 metara, trebevićka uspinjača bila je jedna od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji. Vertikalna visinska razlika između prve i zadnje stanice iznosila je preko 500 metara. Kabine, koje su primale 4-5 putnika, prevozile su putnike do Vidikovca za samo 12 minuta vožnje. 

No, trebevićka uspinjača nije bila ni u prvim satima svoga rada pošteđena od vandalizma. O uništavanju društvenog dobra i neodgovornom ponašanju građana Sarajeva, pisalo je “Oslobođenje” već trećeg dana nakon puštanja uspinjače u saobraćaj, 8. maja/svibnja 1959. godine.

Pogonski dio uspinjače uvezen je od preduzeća “Transeksport” iz Čehoslovačke, dok je sve ostalo izrađeno u našoj zemlji. Kabine je radilo preduzeće “Impola” iz Slovenske Bistrice, dok su “Termoelektro” Beograd, “Jelšingrad” Banjaluka, “Energoinvest” Sarajevo i neka druga, izradili su ostale uređaje i dijelove.

Pri puštanju uspinjače u pogon ispoljili su se brojni problemi sa prekidima saobraćaja i oštećenjima opreme, kao posljedica nedovoljne obučenosti osoblja pri montaži i eksploataciji. Nakon donošenja odluke o sanaciji, istu je izvršila firma „METALNA” iz Maribora koja je eliminisala većinu nedostataka, ali je određeni broj njih ostao, a koje su otklanjali radnici tokom svog rada.

Međutim, dugogodišnjim radom (period od 33 godine) dolazilo je do ozbiljnih problema, te su nadležne institucije zabranjivale daljnji rad uspinjače, a tako je bilo 1977, 1982, 1986, 1987, a posebno 18. 11. 1989. kada je rad uspinjače zabranjen od strane Zavoda „ZRMK” iz Ljubljane.

“Trebevićka žičara” (Foto: Milutin Vasiljević-Lilo)

Primjedbe su bile takve prirode da su za njihovo otklanjanje bilo potrebna značajna finansijska sredstva. Nakon djelimičnog otklanjanja nedostataka, od komisije je dobijena dozvola za rad uspinjače, ali sa umanjenim kapacitetom i pojačanim režimom pregleda i kontrole sklopova i elemenata.

Zbog ratnih dejstava, uspinjača je doživjela totalnu devastaciju, a u međuvremenu je i njen životni vijek od 30 godina – istekao.

Stara Trebevićka uspinjača je po kategorizaciji spadala u red kabinskih žičara s kružnim tokom i fiksnim kabinama. Po konstrukciji bila je dvoužetna žičara, tj. duž trase su se nalazila dva čelična užeta: jedno vučno, a drugo noseće.

Na trasi su bili projektovani i ugrađeni rešetkasti čelični stubovi sa raščlanjenim temeljima (ukupno 8 stubova). Kapacitet žičare je bio vrlo mali i bio je fiksan. Iznosio je 400 putnika/sat.

U današnjoj “Priči iz arhiva”, donosimo Vam vrijedna svjedočanstva o puštanju u rad Trebevićke uspinjače u mjesecu maju/svibnju 1959. godine iz dnevnog lista “Oslobođenje”.


OSLOBOĐENJE – PONEDJELJAK, 4 MAJ 1959.

Puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević

Svečanosti prisustvovali članovi Izvršnog komiteta CK SK BiH Grujo Novaković i Nisim Albahari – Uspinjačom se na Trebević stiže za 12 minuta – 800 izletnika može se prevesti za jedan čas u oba pravca – Savremeni uređaji obezbjeđuju sigurnu vožnju

Juče je na svečan način na polaznoj stanici u ulici Dimitrija Tucovića puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević. Otvaranju je prisustvovao veliki broj građana, koji su ispunili čekaonicu uspinjače i plato ispred nje. Među prisutnima zapaženi su Grujo Novaković, Nisim Albahari, članovi Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, Dane Olbina i Čedo Kapor, članovi Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, Braco Kosovac državni sekretar za robni promet i drugi javni i politički radnici. Puštanje uspinjače u saobraćaj veliki broj Sarajlija pratilo je iz svojih kuća, okolnih ulica i bašta.

Poslije govora Ljube Koje i zahvale Ibrahima Slavića, direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća, koji će voditi brigu o uspinjači, krenula je prva kabina ka Trebeviću. U njoj su bili Grujo Novaković, Nisim Albahari i Ljubo Kojo. Polazak prve kabine u 12,20 časova prisutni su pozdravili burnim aplauzom.

Izgradnja uspinjače u Sarajevu – građevinski i montažni radovi – počela je prije godinu dana, a pripremni radovi još 1956. godine. Ukupno je uloženo 221,000.000 dinara. U izgradnji i isporuci opreme za uspinjaču, čija dužina iznosi nešto oko dva kilometra, učestvovalo je nekoliko domaćih i jedno inostrano preduzeće. Pogonski dio uspinjače uvezen je od preduzeća “Transeksport” iz Čehoslovačke, dok je sve ostalo izrađeno u našoj zemlji. Kabine je radilo preduzeće “Impola” iz Slovenske Bistrice, dok su “Termoelektro” Beograd, “Jelšingrad” Banjaluka, “Energoinvest” Sarajevo i neka druga, izradili su ostale uređaje i dijelove.

Iz Sarajeva na Trebević uspinjačom, sa koje se otkriva veoma lijep pogled na grad i okolinu, putuje se samo 12 minuta. U 50 kabina, koliko ih ima uspinjača za jedan sat, u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Uspinjača je snabdjevena sa svim sigurnosnim signalnim uređajima, kao i akumulatorom za slučaj nestanka struje. Na polaznoj i trebevićkoj stanici izgrađene su čekaonice u kojima se nalaze i mali bifei.


OSLOBOĐENJE – UTORAK, 5 MAJ 1959.

PRVI PUTNICI: GRUJO NOVAKOVIĆ, NISIM ALBAHARI I LJUBO KOJO

SA USPINJAČE U POKRETU PRUŽA SE PANORAMA SARAJEVA

S velikom radošću građani Sarajeva prisustvovali su svečanom puštanju u saobraćaj uspinjače na Trebević. Polazak prve kabine, u kojoj su bili članovi Izvršnog komiteta CK SK Bosne i Hercegovine Grujo Novaković i Nisim Albahari i pretsjednik Gradskog vijeća Ljubo Kojo prisutni su pozdravili burnim aplauzom.

U 50 kabina, koliko ih ima uspinjača, za jedan sat u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Snabdjeven modernim uređajima, ovaj komunalni objekat pretstavlja atraktivnu novost i siguran i lak uspon do “pluća Sarajeva“, gdje će hiljade Sarajlija i gostiju brže i ekonomičnije stizati da nađu potrebnu okrepu i osvježenje.


OSLOBOĐENJE – SRIJEDA, 6 MAJ 1959.

Šest hiljada vožnji uspinjačom za 2 dana

DILEMA OKO RADNOG VREMENA: ZAŠTO SAMO DO 20 ČASOVA?

U nedjelju je Trebević primio prve izletnike uspinjačom. Od 12 sati, kada je uspinjača puštena u saobraćaj, pa do 20 sati, prevezlo se na ovo omiljeno izletište Sarajlija, nešto oko 3000 ljudi. Svi oni koji su toga dana htjeli da se provozaju uspinjačom, u tome nisu uspjeli. Najmanje 2000 Sarajlija ostalo je pred polaznom stankom sa neispunjenom željom. Slika prvog dana ponovila se i u ponedjeljak. Red za uspinjaču počeo se stvarati već u 12 sati. Od 14 do 20 sati naveče na Trebević je prevezeno nešto preko dvije i po hiljade građana.

Kao što je poznato, uspinjača sada radi po privremenom redu vožnje: od 14 – 20 časova. Kako kažu u Gradskom saobraćajnom preduzeću, u najskorije vrijeme uspinjača će raditi preko cijelog dana. Međutim, već sada treba reći da se građani žale što uspinjača ne saobraća bar do 22 sata. Besumnje, ove primjedbe imaju rezona.


OSLOBOĐENJE – PETAK, 8 MAJ 1959.

TABLE SA OPOMENAMA NE POMAŽU !

DEVET ODGOVORA DIREKTORA GRADSKOG SAOBRAĆAJNOG PREDUZEĆA IBRE SLAVIĆA POSLIJE PRVIH ISKUSTAVA SA USPINJAČOM

Uspinjača Sarajevo – Trebević izazvala je živo interesovanje građana. Sasvim razumljivo da je ono popraćeno čitavim nizom priča i diskusija, realnih i nerealnih. Zato smo juče razgovarali sa direktorom Gradskog saobraćajnog preduzeća Ibrom Slavićem. Evo pitanja koja smo mu postavili i dobijenih odgovora:

1. Kakva je dosadašnja posjeta uspinjači?
– Za prva tri dana obavljeno je 9418 vožnji. To najbolje pokazuje koliki je interes.

2. Kako se građani odnose prema postrojenjima i da li se drže propisanog reda?
– Prvog dana posjetioci su savim uništili nove pokretne branike, tako da smo noću morali postaviti nove… Oko donje stanice posadili smo boriće i ukrasno šiblje i sve je to izgaženo… Na gornjoj stanici razbijeno je osam velikih stakala, a na donjoj pet… U nekoliko kabina oštećena su sjedišta i čak odvaljeni neki dijelovi… Djeca iz kabina bacaju kamenje za vrijeme vožnje. Zabranili smo unošenje vazdušnih pušaka u kabine jer su neki putnici pucali na prolaznike (!?)… Pored svega ovoga djeca se penju na stupove. Postavili smo table sa opomenama, ali to ne pomaže…

3. Kolika je bezbjednost putnika u kabinama ako se pridržavaju propisa?
– Stopostotna… Samo, mnogi putnici proviruju iz kabina , a to je veoma opasno, posebno na ulazu i izlazu iz stanica jer je razmak između kabina i stupova svega dvadeset santimentara.

4. Šta treba da učine putnici ako uspinjača stane za vrijeme vožnje?
– Da sačekaju poziv osoblja a zatim otvore kutiju na stropu. U njoj se nalazi pismeno uputstvo i kanap. Poslije toga da otovre poklopac na podu i puste kanap do službenika od kojeg će dobiti sajlu i vreću i tako sići na zemlju. No, to treba uraditi samo u slučaju krajnje nužde. Sve eventualnosti su predviđene. Ako uspinjača stane, zbog nestanka struje, uključićemo dizel-agregat koji će kabine odvesti na stanicu. Istina, kabine će se ovako kretati šest puta sporije. Kao što vidite, do nekih većih smetnji ne može da dođe.

5. Da li je već neko lažno upotrijebio alarmni poziv?
– Nije.

6. Zašto dozvoljavate vožnju djeci bez roditelja?
– Osoblje uspinjače dobilo je pismena uputstva po kojima ne smiju da puštaju djecu u kabine bez pratnje. Djeca najčešće dolaze bez roditelja i zbog toga smo prisiljeni da obično uz troje djece u kabinu stavljamo i nekog odraslijeg.

7. Otkako je počela da radi uspinjača, bilo je nekoliko zastoja. Čime ih objašnjavate?
– “Elektrodistribucija” vrši remont na dalekovodu Sarajevo – Bogatići, koji će potrajati još oko 20 dana. Zbog toga dolazi do pada napona u mreži. Kada jačina struje poraste, dolazi do preoterećenja koje izbacuje sklopku u trafo-stanici i nestanka struje. To je bio uzrok zastoja… Dogovorili smo se sa “Elektrodistribucijom” i ona će prekidati rad oko 16 časova tako da do prekida usljed nestanka struje može da dođe samo između 12 i 16 časova… Za slučaj da dođe do trajnog prekida rada uspinjače , usljed nestanka električne struje, prevešćemo sve putnike koji budu imali povratne karte autobusima sa Trebevića, kao što smo to uradili prekjuče.

8. Kada će Gradsko saobraćajno preduzeće definitivno primiti uspinjaču od čehoslovačkih stručnjaka?
– To je samo pitanje dana, jer je komisija izvršila tehnički prijem.

9. Kada ćete uvesti stalni red vožnje?
– I to je pitanje dana… Kako je interesovanje veliko, svi su izgledi da će uspinjača raditi svakog dana i prije podne.


OSLOBOĐENJE – PETAK, 22 MAJ 1959.

POSLIJE SERVISNOG PREGLEDA – SUTRA SE USPINJAČA PUŠTA U SAOBRAĆAJ

Sutra će , poslije servisnog pregleda, biti puštena u redovan saobraćaj uspinjača za Trebević. Po novom redu vožnje, uspinjača će raditi svakog dana od 7 do 21 sat, a nedjeljom i praznikom do 22 sata.

Da bi se obezbijedio putnicima sa povratnim kartama povratak u grad, na blagajni donje stanice u 19.30 sati prestat će prodaja povratnih karata. To će praktično omogućiti prevoz svih putnika sa Trebevića do 21, odnosno do 22 sata.

Direktro Gradskog saobraćajnog preduzeća Ibrahim Slavić posebno nam je skrenuo pažnju na činjenicu da će posljednje kabine sa gornje stanice polaziti tačno u 21, odnosno 22 sata.

Autobus za Jahorinu, koji polazi sa gornje stanice uspinjače polaziće u 15.30 a vraćaće se u 20 sati. Nedjeljom se može otići na Jahorinu u 8 i 14 sati, a vratiti u 12 i 20 sati. Za ovu autobusku liniju u posljednje vrijeme vlada slabo interesovanje. Tako je u subotu i nedjleju u šest vožnji prevezeno svega 20 putnika.


Robna kuća “Sarajka”

"Sarajka", 5. IV. 1975.

Robna kuća “Sarajka”, na dan otvaranja, 5. aprila 1975. godine (Foto: Milutin Vasiljević – Lilo)

Prema pisanju sarajevskog “Oslobođenja” od 6. aprila 1975. godine, otvaranje robne kuće u Sarajevu prethodnog dana bilo je popraćeno davanjem nadimka “plava ljepotica” ovom izuzetnom zdanju izgrađenom na tadašnjem Trgu oktobra, mjestu gdje su se do tada nalazile zgrada “Gradina” i kafana “Istra“.

Robna kuća je izgrađena, opremljena i puštena u rad 5. aprila 1975. godine, kao poklon preduzeća “Unima” za tridesetogodišnjicu oslobođenja grada.

Rezultat zajedničke investicije preduzeća “Unima“, “UPI” i “Stambeno preduzeće Sarajevo“, robnu kuću je od 28. februara 1974. do početka 1975. godine, po projektu arhitekta inž. Vladimira Zarahovića iz ZSP “Dom”, gradilo GP “Vranica” iz Sarajeva.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Ukupne korisne površine od 17.111 kvadratnih metara, izdvojeno je 11.000 kvadratnih metara za proces prodaje. Na pet spratova, u Robnoj kući su smješteni prodajni prostor sa 16 odjeljenja, supermarket, snek-bar, restoran, garderoba, uprava, dispečerski i mehanografski centar, odjeljenje kredita, skladišni, sklonišni i manipulativni prostor.

Broj od 500 zaposlenih, uz niz najsavremenijih instalacija garantirao je ispravno funkcionisanje objekta, a puni komfor potrošaču davale su uzlazne i silazne pokretne stepenice, 3 osobna i 2 teretna lifta koji su pokrivali svih 5 spratova Robne kuće.

Prema riječima prvog direktora “Unime”, Nezira Muzura, zahvaljujući objektu robne kuće građanima i gostima grada omogućeno je da kupe reprezentativnu, kvalitetnu robu, da biraju između nekoliko desetina hiljada artikala, da nađu proizvode kakvi do sada u Sarajevu nisu prodavani.

– Prvi put od postojanja glavnog grada Bosne i Hercegovine, njegovim žiteljima omogućeno je da se na jednom mjestu snabdiju svim robama neophodnim porodici – kazao je Muzur.

Prvi direktor “Sarajke” Nezir Muzur (Foto: “Oslobođenje”, 6. IV. 1975.)

Evo kako su svoja sjećanja na “Sarajku” opisali Raif Čehajić i Nebojša Šerić – Šoba:

„Početkom sedamdesetih godina, dok je ovaj dio grada, naročito u večernjim satima, bio vrveće šetalište poput mravinjaka, na kome se svake noći od Baščaršije do Velikog parka kretala kolona šetača – i onaj ko nije bio tu nije mogao ni sresti svoje društvo – započela je, prema projektu arhitekte Vladimira Zarahovića, gradnja najveće robne kuće u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon njenog otvaranja postala je – rečeno današnjim žargonom – najveći šoping centar. Prestižno mjesto za kupovinu, ne samo za Sarajlije. Kvalitet i modni trend njene robe jedino je mogao da ugrozi poneki primjerak nabavljen na tršćanskom Ponte Rosu, u “Đovaniju” ili istanbulskoj “Kapali čaršiji”. Ovdje se moglo nabaviti sve, gotovo sve, od igle i konca do televizora, kasnije kompjutera i olimpijskih skija.

“U “Sarajku” sam ulazio obično od kina “Dubrovnik”, gdje su me dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada sam ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga. Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Filipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari.“[1]

„U dubinama svog sjećanja iskopao sam sliku početka građenja Sarajke. Sjećam se ograde, i radnika koji su počeli da ruše kojekakve stare, dotrajale zgrade. Funkcioneri su se užurbano motali oko gradilišta i sve je upućivalo da će to biti sjajan objekt, biser socijalističkog društva. To mi se učinilo strašno moćno, toliki ogroman prostor će da bude iskorišten za građenje nečega mnogo boljeg. Svi prolaznici su bili jako sretni da vide da se nešto novo gradi…

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

I jednog dana, pojavila se ta RK Sarajka, u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio s Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekt pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale s izuzetno visokim petama, i s rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i s godinama koje su prolazile i robna kuća je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena historijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta. Naprotiv, postala je meta lešinara postratnog društva kojima je samo stalo da dobiju savršenu lokaciju za neku drukčiju zgradu koja će biti izgrađena na tom istom mjestu.“[2]

Robna kuća “Unima” radila je do izbijanja rata 1992. godine, da bi, potpuno devastirana, bila konačno srušena 2007. godine. Na njenom mjestu danas je moderni “BBI Centar”, koji je svečano otvoren 6. aprila 2009. godine.

[1] Raif Čehajić, na Jergovic.com; http://www.jergovic.com/ajfelov-most/robna-kuca-„sarajka“/ – 7. 12. 2011.
[2] Nebojša Šerić Šoba, na portalu Radio Sarajevo, 7. IV. 2013. godine; http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/nebojsa-seric-soba-robna-kuca-sarajka/185100