Dan kada je rijeka progutala ćupriju: “Veliki povodanj” iz 1896.

Na današnji dan se navršava 121 godina od katastrofalne poplave, takozvanog “Velikog povodnja” rijeka Drine, Lima, Ćehotine i Rzava, u kojem su teško stradali Foča, Goražde, Višegrad i selo Skelani u općini Srebrenica, te sembersko podrinje od Zvornika do ušća Drine u Savu kod Rače, a jedan grad – Rudo – izbrisan je sa lica zemlje.

Ostalo je zabilježeno kako je rijeka Drina progutala veći dio kasabe Višegrada uz riječne obale, gdje su se nalazili dućani, kafane i naselje Jalija na ušću Rzava u Drinu.

10. novembra ujutro, Drina je već bila toliko nadošla da je prekrila most Mehmed-paše Sokolovića, a iz vodene mase je samo izvirivao kameni dio sofe na kojem se i danas nalaze lapidarni natipisi o podizanju i opravci mosta.

Nivo rijeke je dosegao 16,40 metara, te prekrio most za čitavih 160 centimetara. Kada se voda počela povlačiti 11. novembra, ubrzo se ukazala stara ćuprija, ali bez kamene ograde, koju je bujica odnijela.

Grad Višegrad pretrpio je veliku štetu, voda je odnijela most na Rzavu, a veći dio naselja bio je poplavljen. Pobješnjela bujica rijeke Lima je istog datuma odnijela i staru varošicu Rudo, koja se nalazila na njenoj lijevoj obali.

Od varošice je nakon “Velikog povodnja” uspravno ostao samo minaret džamije Mustafe paše Sokolovića, osnivača ovog gradića.

U Zbirci fotografija i razglednica Historijskog arhiva Sarajevo pod signaturom ZFR 761-789 nalazi se i album fotografija snimljenih za vrijeme i poslije poplave, a neke od njih Vam predstavljamo povodom obljetnice ove velike prirodne katastrofe.


Aneksija Bosne i Hercegovine – konačan kraj osmanske vlasti nad našom zemljom

klikni za uvećanje

Na današnji dan, 6. oktobra 1908. godine, samo jedan dan nakon proglašenja bugarske nezavisnosti od Osmanskog carstva, Austro-Ugarska monarhija je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine.

Car i Kralj Franjo Josip I. je objavio narodu ovog, de iure još uvijek osmanskog teritorija, svoju odlučnost da im dodijeli autonomiju i ustavni režim, pod svojim suverenitetom.

7. oktobra je Austro-Ugarska objavila da povlači svoje trupe iz Novopazarskog sandžaka. Time je i de facto okončana višestoljetna vlast Osmanskog carstva nad Bosnom i Hercegovinom.

Već sutradan, “Sarajevski list” je objavio proglas Cara Franje Josipa I.

 

Zvanično:

Proglas
na
Narod Bosne i Hercegovine

Mi Franjo Josif I.,
Car Austrijski, Kralj Češki itd. i Apostolski Kralj Ugarski

stanovnicima Bosne i Hercegovine:

Kad je ono prije jednog pokoljenja Naša vojska prekoračila granice Vašijeh zemalja, dano Vam je uvjerenje, da nijesu došli kao dušmani, nego kao Vaši prijatelji s čvrstom voljom, da uklone sva zla, koja su Vašu domovinu godinama teško pritiskala.

Ova riječ, dana Vam u onome ozbiljnome trenutku, pošteno je odista održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budućnosti.

I Mi, na našu veliku radost, smijemo slobodno reći: sjeme, što je bačeno u brazde podrivanoga tla, bogatom je nikli istjeralo. I Vi isti morate to kao blagodat osjećati: da su namjesto sile i zuluma stupili red i sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se oplemenjujući uticaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod zaštitom uregjene uprave može svak plodovima svoga rada veseliti.

Sviju Nas je ozbiljna dužnost, da ovijem putem neumorno naprijed koračamo.

Imajući tu metu pred oočima držimo da je došlo vrijeme, da stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz Naše vjere u njihovu političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen političkoga života, odlučili smo Se podijeliti objema zemljama konstitucionalne ustanove – koje će odgovarati njihovijem prilikama i zajedničkijem interesima – i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za predstavništvo njihovijeh želja i koristi.

Neka se sluša i Vaša riječ, kad se unaprijed uzodlučuje o stvarima Vaše domovine, koja će kao i dosada imati svoju zasebnu upravu.

No prvi je neophodni uslov za uvagjanje ove zemaljske ustavnosti: opredjelenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S toga razloga, a i držeći na pameti one veze, koje su u starijem vremenima postojale izmegju naših dičnijeh Predaka na uagrskome prestolu i ovijeh zemalja, protežemo i Mi prava Naše suverenosti na Bosnu i Hercegovinu i hoćemo, da se i na ove zemlje primjenjuje red našljedstva, koji vrijedi i za Našu kuću.

Tako će stanovnici obiju zemalja postati učesnici u svijem onijem dobročinstvima, što ih može pružiti trajno učvršćenje njihove dosadanje veze. Novi će poredak biti jamstvo, da će kultura i blagostanje u Vašoj domovini naći sigurno ognjište.

Bosanci i Hercegovci!

Megju mnogijem brigama, koje Naš presto okružuju, ne će unaprijed biti pošljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenju zakona i u upravi zemlje; jednaka zaštita sviju vjeroispovijesti jezika i nacionalne svojstvenosti – sva ova visoka dobra uživaćete u punoj mjeri.

Sloboda pojedinca i dobro cjeline biće zvijezda vodilja Naše vlade za obadvije zemlje.

Vi ćete se zato podsigurno pokazati dostojni povjerenja, koje se u Vas polaže odanošću i vjernošću prema Nama i Našemu domu. I tako se Mi nadamo, da će plemeniti sklad izmegju vladara i naroda, taj najdragocjeniji zalog svega državnoga napretka, Naš zajedničli rad uvijek pratiti.

Dano u Našem kraljevskom glavnom i prestonom gradu Budim-Pešti.

Franjo Josif s.r.

(Sarajevski list, br. 120, od srijede, 7. oktobra 1908. godine, iz bibliotečkog fundusa Historijskog arhiva Sarajevo)

Sarajevska uspinjača: Vandalizam i lijepa sjećanja na sretne trenutke

“Svečano puštanje u saobraćaj Trebevićke žičare 3. maja 1959. g. u 11h” (Foto: Milutin Vasiljević-Lilo)

Sarajevska uspinjača, puštena je u promet davne 1959. godine, a povezivala je Bistrik (583 m/nv) sa Vidikovcem na Trebeviću (1160 m/nv). Uspinjaču su projektovala i sagradila domaća preduzeća, a iz tadašnje Čehoslovačke, od preduzeća “Transeksport” naručen je samo pogonski dio. Na dolaznoj stanici na Vidikovcu kasnije je sagrađen istoimeni restoran, a svojom dužinom od 2.100 metara, trebevićka uspinjača bila je jedna od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji. Vertikalna visinska razlika između prve i zadnje stanice iznosila je preko 500 metara. Kabine, koje su primale 4-5 putnika, prevozile su putnike do Vidikovca za samo 12 minuta vožnje. 

No, trebevićka uspinjača nije bila ni u prvim satima svoga rada pošteđena od vandalizma. O uništavanju društvenog dobra i neodgovornom ponašanju građana Sarajeva, pisalo je “Oslobođenje” već trećeg dana nakon puštanja uspinjače u saobraćaj, 8. maja/svibnja 1959. godine.

Pogonski dio uspinjače uvezen je od preduzeća “Transeksport” iz Čehoslovačke, dok je sve ostalo izrađeno u našoj zemlji. Kabine je radilo preduzeće “Impola” iz Slovenske Bistrice, dok su “Termoelektro” Beograd, “Jelšingrad” Banjaluka, “Energoinvest” Sarajevo i neka druga, izradili su ostale uređaje i dijelove.

Pri puštanju uspinjače u pogon ispoljili su se brojni problemi sa prekidima saobraćaja i oštećenjima opreme, kao posljedica nedovoljne obučenosti osoblja pri montaži i eksploataciji. Nakon donošenja odluke o sanaciji, istu je izvršila firma „METALNA” iz Maribora koja je eliminisala većinu nedostataka, ali je određeni broj njih ostao, a koje su otklanjali radnici tokom svog rada.

Međutim, dugogodišnjim radom (period od 33 godine) dolazilo je do ozbiljnih problema, te su nadležne institucije zabranjivale daljnji rad uspinjače, a tako je bilo 1977, 1982, 1986, 1987, a posebno 18. 11. 1989. kada je rad uspinjače zabranjen od strane Zavoda „ZRMK” iz Ljubljane.

“Trebevićka žičara” (Foto: Milutin Vasiljević-Lilo)

Primjedbe su bile takve prirode da su za njihovo otklanjanje bilo potrebna značajna finansijska sredstva. Nakon djelimičnog otklanjanja nedostataka, od komisije je dobijena dozvola za rad uspinjače, ali sa umanjenim kapacitetom i pojačanim režimom pregleda i kontrole sklopova i elemenata.

Zbog ratnih dejstava, uspinjača je doživjela totalnu devastaciju, a u međuvremenu je i njen životni vijek od 30 godina – istekao.

Stara Trebevićka uspinjača je po kategorizaciji spadala u red kabinskih žičara s kružnim tokom i fiksnim kabinama. Po konstrukciji bila je dvoužetna žičara, tj. duž trase su se nalazila dva čelična užeta: jedno vučno, a drugo noseće.

Na trasi su bili projektovani i ugrađeni rešetkasti čelični stubovi sa raščlanjenim temeljima (ukupno 8 stubova). Kapacitet žičare je bio vrlo mali i bio je fiksan. Iznosio je 400 putnika/sat.

U današnjoj “Priči iz arhiva”, donosimo Vam vrijedna svjedočanstva o puštanju u rad Trebevićke uspinjače u mjesecu maju/svibnju 1959. godine iz dnevnog lista “Oslobođenje”.


OSLOBOĐENJE – PONEDJELJAK, 4 MAJ 1959.

Puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević

Svečanosti prisustvovali članovi Izvršnog komiteta CK SK BiH Grujo Novaković i Nisim Albahari – Uspinjačom se na Trebević stiže za 12 minuta – 800 izletnika može se prevesti za jedan čas u oba pravca – Savremeni uređaji obezbjeđuju sigurnu vožnju

Juče je na svečan način na polaznoj stanici u ulici Dimitrija Tucovića puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević. Otvaranju je prisustvovao veliki broj građana, koji su ispunili čekaonicu uspinjače i plato ispred nje. Među prisutnima zapaženi su Grujo Novaković, Nisim Albahari, članovi Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, Dane Olbina i Čedo Kapor, članovi Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, Braco Kosovac državni sekretar za robni promet i drugi javni i politički radnici. Puštanje uspinjače u saobraćaj veliki broj Sarajlija pratilo je iz svojih kuća, okolnih ulica i bašta.

Poslije govora Ljube Koje i zahvale Ibrahima Slavića, direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća, koji će voditi brigu o uspinjači, krenula je prva kabina ka Trebeviću. U njoj su bili Grujo Novaković, Nisim Albahari i Ljubo Kojo. Polazak prve kabine u 12,20 časova prisutni su pozdravili burnim aplauzom.

Izgradnja uspinjače u Sarajevu – građevinski i montažni radovi – počela je prije godinu dana, a pripremni radovi još 1956. godine. Ukupno je uloženo 221,000.000 dinara. U izgradnji i isporuci opreme za uspinjaču, čija dužina iznosi nešto oko dva kilometra, učestvovalo je nekoliko domaćih i jedno inostrano preduzeće. Pogonski dio uspinjače uvezen je od preduzeća “Transeksport” iz Čehoslovačke, dok je sve ostalo izrađeno u našoj zemlji. Kabine je radilo preduzeće “Impola” iz Slovenske Bistrice, dok su “Termoelektro” Beograd, “Jelšingrad” Banjaluka, “Energoinvest” Sarajevo i neka druga, izradili su ostale uređaje i dijelove.

Iz Sarajeva na Trebević uspinjačom, sa koje se otkriva veoma lijep pogled na grad i okolinu, putuje se samo 12 minuta. U 50 kabina, koliko ih ima uspinjača za jedan sat, u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Uspinjača je snabdjevena sa svim sigurnosnim signalnim uređajima, kao i akumulatorom za slučaj nestanka struje. Na polaznoj i trebevićkoj stanici izgrađene su čekaonice u kojima se nalaze i mali bifei.


OSLOBOĐENJE – UTORAK, 5 MAJ 1959.

PRVI PUTNICI: GRUJO NOVAKOVIĆ, NISIM ALBAHARI I LJUBO KOJO

SA USPINJAČE U POKRETU PRUŽA SE PANORAMA SARAJEVA

S velikom radošću građani Sarajeva prisustvovali su svečanom puštanju u saobraćaj uspinjače na Trebević. Polazak prve kabine, u kojoj su bili članovi Izvršnog komiteta CK SK Bosne i Hercegovine Grujo Novaković i Nisim Albahari i pretsjednik Gradskog vijeća Ljubo Kojo prisutni su pozdravili burnim aplauzom.

U 50 kabina, koliko ih ima uspinjača, za jedan sat u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Snabdjeven modernim uređajima, ovaj komunalni objekat pretstavlja atraktivnu novost i siguran i lak uspon do “pluća Sarajeva“, gdje će hiljade Sarajlija i gostiju brže i ekonomičnije stizati da nađu potrebnu okrepu i osvježenje.


OSLOBOĐENJE – SRIJEDA, 6 MAJ 1959.

Šest hiljada vožnji uspinjačom za 2 dana

DILEMA OKO RADNOG VREMENA: ZAŠTO SAMO DO 20 ČASOVA?

U nedjelju je Trebević primio prve izletnike uspinjačom. Od 12 sati, kada je uspinjača puštena u saobraćaj, pa do 20 sati, prevezlo se na ovo omiljeno izletište Sarajlija, nešto oko 3000 ljudi. Svi oni koji su toga dana htjeli da se provozaju uspinjačom, u tome nisu uspjeli. Najmanje 2000 Sarajlija ostalo je pred polaznom stankom sa neispunjenom željom. Slika prvog dana ponovila se i u ponedjeljak. Red za uspinjaču počeo se stvarati već u 12 sati. Od 14 do 20 sati naveče na Trebević je prevezeno nešto preko dvije i po hiljade građana.

Kao što je poznato, uspinjača sada radi po privremenom redu vožnje: od 14 – 20 časova. Kako kažu u Gradskom saobraćajnom preduzeću, u najskorije vrijeme uspinjača će raditi preko cijelog dana. Međutim, već sada treba reći da se građani žale što uspinjača ne saobraća bar do 22 sata. Besumnje, ove primjedbe imaju rezona.


OSLOBOĐENJE – PETAK, 8 MAJ 1959.

TABLE SA OPOMENAMA NE POMAŽU !

DEVET ODGOVORA DIREKTORA GRADSKOG SAOBRAĆAJNOG PREDUZEĆA IBRE SLAVIĆA POSLIJE PRVIH ISKUSTAVA SA USPINJAČOM

Uspinjača Sarajevo – Trebević izazvala je živo interesovanje građana. Sasvim razumljivo da je ono popraćeno čitavim nizom priča i diskusija, realnih i nerealnih. Zato smo juče razgovarali sa direktorom Gradskog saobraćajnog preduzeća Ibrom Slavićem. Evo pitanja koja smo mu postavili i dobijenih odgovora:

1. Kakva je dosadašnja posjeta uspinjači?
– Za prva tri dana obavljeno je 9418 vožnji. To najbolje pokazuje koliki je interes.

2. Kako se građani odnose prema postrojenjima i da li se drže propisanog reda?
– Prvog dana posjetioci su savim uništili nove pokretne branike, tako da smo noću morali postaviti nove… Oko donje stanice posadili smo boriće i ukrasno šiblje i sve je to izgaženo… Na gornjoj stanici razbijeno je osam velikih stakala, a na donjoj pet… U nekoliko kabina oštećena su sjedišta i čak odvaljeni neki dijelovi… Djeca iz kabina bacaju kamenje za vrijeme vožnje. Zabranili smo unošenje vazdušnih pušaka u kabine jer su neki putnici pucali na prolaznike (!?)… Pored svega ovoga djeca se penju na stupove. Postavili smo table sa opomenama, ali to ne pomaže…

3. Kolika je bezbjednost putnika u kabinama ako se pridržavaju propisa?
– Stopostotna… Samo, mnogi putnici proviruju iz kabina , a to je veoma opasno, posebno na ulazu i izlazu iz stanica jer je razmak između kabina i stupova svega dvadeset santimentara.

4. Šta treba da učine putnici ako uspinjača stane za vrijeme vožnje?
– Da sačekaju poziv osoblja a zatim otvore kutiju na stropu. U njoj se nalazi pismeno uputstvo i kanap. Poslije toga da otovre poklopac na podu i puste kanap do službenika od kojeg će dobiti sajlu i vreću i tako sići na zemlju. No, to treba uraditi samo u slučaju krajnje nužde. Sve eventualnosti su predviđene. Ako uspinjača stane, zbog nestanka struje, uključićemo dizel-agregat koji će kabine odvesti na stanicu. Istina, kabine će se ovako kretati šest puta sporije. Kao što vidite, do nekih većih smetnji ne može da dođe.

5. Da li je već neko lažno upotrijebio alarmni poziv?
– Nije.

6. Zašto dozvoljavate vožnju djeci bez roditelja?
– Osoblje uspinjače dobilo je pismena uputstva po kojima ne smiju da puštaju djecu u kabine bez pratnje. Djeca najčešće dolaze bez roditelja i zbog toga smo prisiljeni da obično uz troje djece u kabinu stavljamo i nekog odraslijeg.

7. Otkako je počela da radi uspinjača, bilo je nekoliko zastoja. Čime ih objašnjavate?
– “Elektrodistribucija” vrši remont na dalekovodu Sarajevo – Bogatići, koji će potrajati još oko 20 dana. Zbog toga dolazi do pada napona u mreži. Kada jačina struje poraste, dolazi do preoterećenja koje izbacuje sklopku u trafo-stanici i nestanka struje. To je bio uzrok zastoja… Dogovorili smo se sa “Elektrodistribucijom” i ona će prekidati rad oko 16 časova tako da do prekida usljed nestanka struje može da dođe samo između 12 i 16 časova… Za slučaj da dođe do trajnog prekida rada uspinjače , usljed nestanka električne struje, prevešćemo sve putnike koji budu imali povratne karte autobusima sa Trebevića, kao što smo to uradili prekjuče.

8. Kada će Gradsko saobraćajno preduzeće definitivno primiti uspinjaču od čehoslovačkih stručnjaka?
– To je samo pitanje dana, jer je komisija izvršila tehnički prijem.

9. Kada ćete uvesti stalni red vožnje?
– I to je pitanje dana… Kako je interesovanje veliko, svi su izgledi da će uspinjača raditi svakog dana i prije podne.


OSLOBOĐENJE – PETAK, 22 MAJ 1959.

POSLIJE SERVISNOG PREGLEDA – SUTRA SE USPINJAČA PUŠTA U SAOBRAĆAJ

Sutra će , poslije servisnog pregleda, biti puštena u redovan saobraćaj uspinjača za Trebević. Po novom redu vožnje, uspinjača će raditi svakog dana od 7 do 21 sat, a nedjeljom i praznikom do 22 sata.

Da bi se obezbijedio putnicima sa povratnim kartama povratak u grad, na blagajni donje stanice u 19.30 sati prestat će prodaja povratnih karata. To će praktično omogućiti prevoz svih putnika sa Trebevića do 21, odnosno do 22 sata.

Direktro Gradskog saobraćajnog preduzeća Ibrahim Slavić posebno nam je skrenuo pažnju na činjenicu da će posljednje kabine sa gornje stanice polaziti tačno u 21, odnosno 22 sata.

Autobus za Jahorinu, koji polazi sa gornje stanice uspinjače polaziće u 15.30 a vraćaće se u 20 sati. Nedjeljom se može otići na Jahorinu u 8 i 14 sati, a vratiti u 12 i 20 sati. Za ovu autobusku liniju u posljednje vrijeme vlada slabo interesovanje. Tako je u subotu i nedjleju u šest vožnji prevezeno svega 20 putnika.


Robna kuća “Sarajka”

"Sarajka", 5. IV. 1975.

Robna kuća “Sarajka”, na dan otvaranja, 5. aprila 1975. godine (Foto: Milutin Vasiljević – Lilo)

Prema pisanju sarajevskog “Oslobođenja” od 6. aprila 1975. godine, otvaranje robne kuće u Sarajevu prethodnog dana bilo je popraćeno davanjem nadimka “plava ljepotica” ovom izuzetnom zdanju izgrađenom na tadašnjem Trgu oktobra, mjestu gdje su se do tada nalazile zgrada “Gradina” i kafana “Istra“.

Robna kuća je izgrađena, opremljena i puštena u rad 5. aprila 1975. godine, kao poklon preduzeća “Unima” za tridesetogodišnjicu oslobođenja grada.

Rezultat zajedničke investicije preduzeća “Unima“, “UPI” i “Stambeno preduzeće Sarajevo“, robnu kuću je od 28. februara 1974. do početka 1975. godine, po projektu arhitekta inž. Vladimira Zarahovića iz ZSP “Dom”, gradilo GP “Vranica” iz Sarajeva.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Ukupne korisne površine od 17.111 kvadratnih metara, izdvojeno je 11.000 kvadratnih metara za proces prodaje. Na pet spratova, u Robnoj kući su smješteni prodajni prostor sa 16 odjeljenja, supermarket, snek-bar, restoran, garderoba, uprava, dispečerski i mehanografski centar, odjeljenje kredita, skladišni, sklonišni i manipulativni prostor.

Broj od 500 zaposlenih, uz niz najsavremenijih instalacija garantirao je ispravno funkcionisanje objekta, a puni komfor potrošaču davale su uzlazne i silazne pokretne stepenice, 3 osobna i 2 teretna lifta koji su pokrivali svih 5 spratova Robne kuće.

Prema riječima prvog direktora “Unime”, Nezira Muzura, zahvaljujući objektu robne kuće građanima i gostima grada omogućeno je da kupe reprezentativnu, kvalitetnu robu, da biraju između nekoliko desetina hiljada artikala, da nađu proizvode kakvi do sada u Sarajevu nisu prodavani.

– Prvi put od postojanja glavnog grada Bosne i Hercegovine, njegovim žiteljima omogućeno je da se na jednom mjestu snabdiju svim robama neophodnim porodici – kazao je Muzur.

Prvi direktor “Sarajke” Nezir Muzur (Foto: “Oslobođenje”, 6. IV. 1975.)

Evo kako su svoja sjećanja na “Sarajku” opisali Raif Čehajić i Nebojša Šerić – Šoba:

„Početkom sedamdesetih godina, dok je ovaj dio grada, naročito u večernjim satima, bio vrveće šetalište poput mravinjaka, na kome se svake noći od Baščaršije do Velikog parka kretala kolona šetača – i onaj ko nije bio tu nije mogao ni sresti svoje društvo – započela je, prema projektu arhitekte Vladimira Zarahovića, gradnja najveće robne kuće u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon njenog otvaranja postala je – rečeno današnjim žargonom – najveći šoping centar. Prestižno mjesto za kupovinu, ne samo za Sarajlije. Kvalitet i modni trend njene robe jedino je mogao da ugrozi poneki primjerak nabavljen na tršćanskom Ponte Rosu, u “Đovaniju” ili istanbulskoj “Kapali čaršiji”. Ovdje se moglo nabaviti sve, gotovo sve, od igle i konca do televizora, kasnije kompjutera i olimpijskih skija.

“U “Sarajku” sam ulazio obično od kina “Dubrovnik”, gdje su me dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada sam ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga. Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Filipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari.“[1]

„U dubinama svog sjećanja iskopao sam sliku početka građenja Sarajke. Sjećam se ograde, i radnika koji su počeli da ruše kojekakve stare, dotrajale zgrade. Funkcioneri su se užurbano motali oko gradilišta i sve je upućivalo da će to biti sjajan objekt, biser socijalističkog društva. To mi se učinilo strašno moćno, toliki ogroman prostor će da bude iskorišten za građenje nečega mnogo boljeg. Svi prolaznici su bili jako sretni da vide da se nešto novo gradi…

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

I jednog dana, pojavila se ta RK Sarajka, u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio s Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekt pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale s izuzetno visokim petama, i s rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i s godinama koje su prolazile i robna kuća je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena historijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta. Naprotiv, postala je meta lešinara postratnog društva kojima je samo stalo da dobiju savršenu lokaciju za neku drukčiju zgradu koja će biti izgrađena na tom istom mjestu.“[2]

Robna kuća “Unima” radila je do izbijanja rata 1992. godine, da bi, potpuno devastirana, bila konačno srušena 2007. godine. Na njenom mjestu danas je moderni “BBI Centar”, koji je svečano otvoren 6. aprila 2009. godine.

[1] Raif Čehajić, na Jergovic.com; http://www.jergovic.com/ajfelov-most/robna-kuca-„sarajka“/ – 7. 12. 2011.
[2] Nebojša Šerić Šoba, na portalu Radio Sarajevo, 7. IV. 2013. godine; http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/nebojsa-seric-soba-robna-kuca-sarajka/185100