Robna kuća “Sarajka”

"Sarajka", 5. IV. 1975.

Robna kuća “Sarajka”, na dan otvaranja, 5. aprila 1975. godine (Foto: Milutin Vasiljević – Lilo)

Prema pisanju sarajevskog “Oslobođenja” od 6. aprila 1975. godine, otvaranje robne kuće u Sarajevu prethodnog dana bilo je popraćeno davanjem nadimka “plava ljepotica” ovom izuzetnom zdanju izgrađenom na tadašnjem Trgu oktobra, mjestu gdje su se do tada nalazile zgrada “Gradina” i kafana “Istra“.

Robna kuća je izgrađena, opremljena i puštena u rad 5. aprila 1975. godine, kao poklon preduzeća “Unima” za tridesetogodišnjicu oslobođenja grada.

Rezultat zajedničke investicije preduzeća “Unima“, “UPI” i “Stambeno preduzeće Sarajevo“, robnu kuću je od 28. februara 1974. do početka 1975. godine, po projektu arhitekta inž. Vladimira Zarahovića iz ZSP “Dom”, gradilo GP “Vranica” iz Sarajeva.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Ukupne korisne površine od 17.111 kvadratnih metara, izdvojeno je 11.000 kvadratnih metara za proces prodaje. Na pet spratova, u Robnoj kući su smješteni prodajni prostor sa 16 odjeljenja, supermarket, snek-bar, restoran, garderoba, uprava, dispečerski i mehanografski centar, odjeljenje kredita, skladišni, sklonišni i manipulativni prostor.

Broj od 500 zaposlenih, uz niz najsavremenijih instalacija garantirao je ispravno funkcionisanje objekta, a puni komfor potrošaču davale su uzlazne i silazne pokretne stepenice, 3 osobna i 2 teretna lifta koji su pokrivali svih 5 spratova Robne kuće.

Prema riječima prvog direktora “Unime”, Nezira Muzura, zahvaljujući objektu robne kuće građanima i gostima grada omogućeno je da kupe reprezentativnu, kvalitetnu robu, da biraju između nekoliko desetina hiljada artikala, da nađu proizvode kakvi do sada u Sarajevu nisu prodavani.

– Prvi put od postojanja glavnog grada Bosne i Hercegovine, njegovim žiteljima omogućeno je da se na jednom mjestu snabdiju svim robama neophodnim porodici – kazao je Muzur.

Prvi direktor “Sarajke” Nezir Muzur (Foto: “Oslobođenje”, 6. IV. 1975.)

Evo kako su svoja sjećanja na “Sarajku” opisali Raif Čehajić i Nebojša Šerić – Šoba:

„Početkom sedamdesetih godina, dok je ovaj dio grada, naročito u večernjim satima, bio vrveće šetalište poput mravinjaka, na kome se svake noći od Baščaršije do Velikog parka kretala kolona šetača – i onaj ko nije bio tu nije mogao ni sresti svoje društvo – započela je, prema projektu arhitekte Vladimira Zarahovića, gradnja najveće robne kuće u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon njenog otvaranja postala je – rečeno današnjim žargonom – najveći šoping centar. Prestižno mjesto za kupovinu, ne samo za Sarajlije. Kvalitet i modni trend njene robe jedino je mogao da ugrozi poneki primjerak nabavljen na tršćanskom Ponte Rosu, u “Đovaniju” ili istanbulskoj “Kapali čaršiji”. Ovdje se moglo nabaviti sve, gotovo sve, od igle i konca do televizora, kasnije kompjutera i olimpijskih skija.

“U “Sarajku” sam ulazio obično od kina “Dubrovnik”, gdje su me dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada sam ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga. Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao.

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Filipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari.“[1]

„U dubinama svog sjećanja iskopao sam sliku početka građenja Sarajke. Sjećam se ograde, i radnika koji su počeli da ruše kojekakve stare, dotrajale zgrade. Funkcioneri su se užurbano motali oko gradilišta i sve je upućivalo da će to biti sjajan objekt, biser socijalističkog društva. To mi se učinilo strašno moćno, toliki ogroman prostor će da bude iskorišten za građenje nečega mnogo boljeg. Svi prolaznici su bili jako sretni da vide da se nešto novo gradi…

(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)

I jednog dana, pojavila se ta RK Sarajka, u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio s Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekt pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale s izuzetno visokim petama, i s rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i s godinama koje su prolazile i robna kuća je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena historijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta. Naprotiv, postala je meta lešinara postratnog društva kojima je samo stalo da dobiju savršenu lokaciju za neku drukčiju zgradu koja će biti izgrađena na tom istom mjestu.“[2]

Robna kuća “Unima” radila je do izbijanja rata 1992. godine, da bi, potpuno devastirana, bila konačno srušena 2007. godine. Na njenom mjestu danas je moderni “BBI Centar”, koji je svečano otvoren 6. aprila 2009. godine.

[1] Raif Čehajić, na Jergovic.com; http://www.jergovic.com/ajfelov-most/robna-kuca-„sarajka“/ – 7. 12. 2011.
[2] Nebojša Šerić Šoba, na portalu Radio Sarajevo, 7. IV. 2013. godine; http://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/nebojsa-seric-soba-robna-kuca-sarajka/185100


Bookmark the permalink.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *