Dana 17. januara navršava se 101 godina kako je otvoreno Vakufsko (muslimansko) Gajretovo sirotište a kasnije “Đački dom” na Vrbanjuši, odnosno u Čadordžinoj ulici. Kako navodi “Sarajevski list” od 17. 1. 1913. godine „Zgrada je po najmodernijem načinu sagrađena, te odgovara potpuno svojoj svrsi“. Danas je to depo-prostor JU Historijski arhiv Sarajevo u kome se čuva arhivska građa i dokumentacija različite provenijencije iz više historijskih epoha ovog grada i države. Na neki način „sirotište“ za neprocjenjivo vrijednu arhivsku građu, našu pisanu kulturno-historijsku baštinu.
U tekstu pod naslovom „Muslimansko sirotište“, štampan 1913. godine od Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, navodi se kako je 4. januara 1912. godine na sjednici XI. vakufskog sabora zaključeno da se osnuje islamsko sirotište te u tu svrhu daju potrebna sredstva.
Ovu ideju podržala je i Zemaljska vlada te pomogla Vakufskoj upravi u BiH. Nacrte za ovu zgradu sastavio je vakufski inžinjer Ivan (Johan) Dworžak (član Zemaljske građevinske direkcije / Landes Baudirektion) a gradnja je povjerena građevinskoj tvrtki Saliha Ćeme. Radovi na objektu započeti su u proljeće a okončani krajem oktobra / listopada 1912. godine. Kako navodi Sarajevski list otvaranju ovog lijepog građevinskog zdanja prisustvovali su Oskar Potiorek, poglavar Zemaljske vlade te gradonačelnik i „cijelo činovništvo grada Sarajeva…“. Vakufski direktor Šerif ef. Arnautović i poglavar Potiorek su se tom prilikom obratili prisutnima i otvorili zgradu.
Ovaj objekat je smatran za „bez sumnje jedan od najvećih i najpotrebnijih vakufskih institucija u Sarajevu i Bosni i Hercegovini“ kako se ističe u jednom tekstu Novog Behara iz 1928. godine. Pojedini tekstovi navode da je u krugu ove zgrade bila bašta / vrt, u gradu među najuređenijim i najljepšim.
Danas je ovaj objekat je kroz Separat za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za Regulacioni plan “Logavina” rađenog od strane Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo valoriziran kao “…objekat materijalne i nematerijalne baštine tj. arhitektonske, ambijentalne i dokumentarno-historijske vrijednosti. Mjere zaštite koje se predviđaju za ovaj objekat podrazumijevaju radove tekućeg održavanja, restauracije, rekonstrukcije i revitalizacije.”
“Život je u samom zavodu čas jednostavan, čas bujan i šarolik, ali uvijek skladan i uredan. Sad je u ovoj velikoj gragjevini grobna tišina, sad najednom zabruje mnogi sitni glasovi, očuje se tutnjava i galama kad ospu mališani kao pčele iz košnice iz jedne dvorane u drugu, iz mekteba u zabavište, iz zabavišta na ručak, večeru, sad na namaz, sad opet u zabavu; najednom se sve sjati kao u kakvu radionicu, sad se čiste odijela, sad je sprema za počinak i – za čas opet vlada grobna tišina, sve je u duboku snu, slatku, bezbrižnu, kakav čovjek samo u ovo nevino mladenačko doba uživa.
U spavaonicama je nijema tišina a samo pri maloj električnoj lampi vidiš, da tu ima živih stvorova, koji se na čistim posteljama u slatku snu odmaraju od bujna im dnevnog života. U neko doba vrata se otvaraju, ulai pazitelj tiho i mirno, prikučuje se svakoj postelji, pa poput brižne majke na jednog navlači pokrivač, što je spao sa njega, drugog prenamješta, jer se ružno okrenuo u snu, trećeg diže s poda, bio je siromah posve na pod spao. U stanovito doba u jutro opet sve oživi, ustaje se čilo i veselo, laća se abdesta, namaza, nauke, posala i zabava, što je već čemu red i propis.”
A u ovakvoj zadruzi i treba da ima nekog reda, jer je ova družina baš za to ovdje, da se redu priučava. U jutro se ustaje za rana, prvo je odijevanje, pa abdes i namaz, za tim je u 8 sati doručak, od 8 do 8 1/2 sprema se za nauku, u mekteb i školu, u 8 1/2 sati jedna grupa odlazi u mekteb izvan sirotišta, druga ide u školu, takogjer vani, a treća, najmanji idu u dvoranu odregjenu za mekteb. Nauka traje do 11 sati, od 11 do 12 dolazak s nauke i odmor. Od 1-3 sata opet nauka u mektebi-ibtidaijji, i školi i u sirotištu. Od 5 do 5 1/2 odmor, od 5 1/2 do 6 1/2 korepeticija, učenje ponavljanje. Od 6 1/2 do 7 večera, od 7 do 8 odmor, zabava, od 8 do 8 1/2 namaz i čišćenje odijela a u 8 1/2 lijeganje. Od 82 dječaka u sirotištu 17 ih ide u mektebi-ibtidaijju izvan sirotišta, 33 ide u školu a 30 uči u sirotištu I. razred ibtidaijje. Dva, godinama najstarija, idu na zanat.
Sva su djeca u sirotištu jednako odjevena, kaputić i pantolice. Za izlazak navan imaju i deblje kaputiće, kabanice i duboke cipele, a za boravak unutra plitke cipelice. Osim toga rubenine koliko je potrebno, peškire, rupce, a postelje su im lijepi i čisti gvozdeni kreveti, slamnjače s čistim čaršafima i dobrim pokrivačima.
Hrana je udešena po zdravstvenim propisima: čisto je sve, taze, krepko i hranjivo. Za doručak je hljeb od 10 dkg i pržena čorba (petkom mlijeko), za ručak hljeb od 16 dkg, meso 10 dkg sa grahom, krompirom, pirinčem i. t. d. za večeru hljeb od 14 dkg i meso kao ručku, i hošaf.
-
-
-
Današnji izgled – sjeverno pročelje
-
-
Današnji izgled – južno pročelje
-
-
Današnji izgled – istočno krilo
-
-
Publikacija o sirotištu iz 1913
-
-
Pročelje zgrade “muslimanskog sirotišta”
-
-
Pogled na zgradu sirotišta s istočne strane
-
-
Jemek odaja u kojoj se svi pitomci hrane
-
-
Soba za obuku
-
-
Spavaća soba
