Sarajevo je dobilo svoje prvo gradsko zastupstvo i upravu, u vremenu provođenja upravne reforme Osmanskog carstva 1865. godine – medžlisi-idarei-beledije. Na čelu općine bio je reis (gradonačelnik), uz njega su još bila i četiri muslimanska te po jedan jevrejski, pravoslavni i katolički predstavnik – zastupnici građana. Pri općini je radio i jedan gradski inžinjer. Potpuniji organizacioni statut sarajevska općina dobila je pri samom kraju osmanske uprave 1877. godine općim zakonom o općinama. Taj je zakon, također, prevela i objavila austrougarska uprava.[1] Zakonom su bila propisana: organizacija općina, izbor i saziv općinskog zastupstva, dužnosti gradonačelnika, općinskog odbora i općinskih službenika, vođenje administracije, izvori općinskih prihoda itd.
Iako je formirana pri kraju osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, općina grada Sarajeva je tek pod austrougarskom upravom postala jedan od važnijih činilaca u razvitku grada. Za novu vlast bilo je važno da u zemaljskom glavnom gradu uspostave jedno predstavničko tijelo za uredovanje određenih upravnih poslova. Od uglednih predstavnika svih konfesija formirano je prvo općinsko zastupstvo kojeg su činili: gradonačelnik Mustajbeg Fadilpašić, zastupnici[2] Sunulah-ef. Sokolović, Ragib-ef. Čurčić, Vejsil-ef. Svrzo, Asim-ef. Ridžalić / Uzunić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Dimitrije M. Jeftanović, Petro T. Petrović, Makso Nikolić / Despić, Kosta Ćuković, Jovo R. Savić, Risto Đ. Besarović, fra Grga Martić, Franjo Baković, Anto Galešić, Marko Poljanić, Zeky Rafajlović, Salamon I. Salom, Javer Baruh, David Eskinazi i Daniel Moise Salom.
Neki od zastupnika iz prvog saziva gradskog zastupstva 1878-1884
U 1879. godini kao zastupnici sjednicama prisustvuju i potpisuju se Jakov Trifkovići H. Ivo Livajić. Tokom ove godine na mjesto zastupnika fra Grge Martića došao je Anto Grbić, a nedugo zatim na njegovo mjesto fra Andrija Buzuk. Od novembra mjeseca 1879. godine na sjednicama zastupstva kao zastupnik prisustvuje i Esad-ef. Uzunić. U 1880. godini kao zastupnici sjednicama prisustvuju Muhamed-beg Čurčić, Ahmed-aga Kajmaković te hadži Mustafa Bakarević dok Antun Galešić i Marko Poljanić više ne prisustvuju istim. Godine 1881. kao gradski zastupnik sjednicama prisustvuje Aleksa Kezić.
Za prvog gradonačelnika izabran je Mustafa-beg Fadilpašić; na ovom položaju ostao je sve do svoje smrti 1892. godine, potvrđivan od strane zemaljskog poglavara svake godine. Iako je Provizornim statutom grada Sarajeva bilo predviđeno da će najstariji općinski zastupnik mijenjati gradonačelnika, onda kad je on spriječen da prisustvuje sjednicama, što je jednom prilikom radio Salomon I. Salom, 1880. godine imenovan je dogradonačelnik Đorđe Rajković, koji je na ovom mjestu ostao u sazivu prvog zastupstva do 1884. godine.
Vojni i civilni upravitelj je u decembru 1878. godine iz reda zastupnika imenovao gradske vijećnike (iz svake konfesije po jednog). Tu funkciju su u samom početku obnašali Kosta Ćuković, Mehmed-beg Ljubušak, fra Grga Martić i Salomon I. Salom. Poslije pola godine fra Grgu Martića će na ovoj funkciji zamijeniti Anto Grbić, a njega, pak, 1881. godine Aleksa Kezić. Zastupnika Kostu Ćukovića će u gradskom vijeću zamijeniti Makso Despić. Gradski vijećnici su dnevno odlazili u Gradsko poglavarstvo, radili na izvršavanju određenih predmeta, savjetovali se s gradonačelnikom i dogradonačelnikom te bili spona gradskog zastupstva s Gradskim poglavarstvom grada Sarajeva, kao i spona Poglavarstva sa svima onima koji su se ovom uredu obraćali.
Gradsko zastupstvo bilo je dužno da u javnom interesu pomaže zemaljsku upravu i da u svemu izvršava njena naređenja. Nakon zauzimanja grada Sarajeva i dok su u zemlji i dalje trajale vojne operacije, zastupstvo je završavalo razne poslove na normalizaciji gradskih prilika te odgovaralo na brojne zahtjeve i potrebe austrougarskih trupa u gradu. Kako se navodi u izvještaju gradskog zastupstva, objavljenom 15. septembra 1878. godine u Bosanskohercegovačkim novinama, akcije zastupstva bile su usmjerene na čišćenju ulica i hanova, postavljanju uličnih fenjera za rasvjetu, radove popravki gradskog vodovoda, drumova, ulica, mostova, oštećenih kuća, kao i na iznošenje smeća iz bolnica i kasarni te nalaženja mjesta za nova groblja itd. No, najveće aktivnosti usmjerene su za potrebe smještaja, ukonačavanja i snabdijevanja vojske u gradu. Uporedo s problemom smještaja vojske, zemaljsku i gradsku upravu pratili su i problemi smještaja sopstvenih činovnika te nalaženja lokacija i zgrada za njihove urede.
Obaveza zastupstva bila je i briga o prikupljanju desetine te s tim u vezi sastavljanje popisa sela i gazdinstava u sarajevskom okružju. Zastupstvo je angažirano i oko popisivanja svih gradskih ulica i trgova te numeriranja objekata, trgovina i kuća, odnosno nabavke tablica s imenima ulica i brojevima.
Mnoge aktivnosti zastupstvo je obavljalo kroz svoja povjerenstva (komisije) u koja su ulazili određeni broj gradskih zastupnika i činovnika Gradskog poglavarstva. Gradski su zastupnici, također, učestvovali u radu određenih povjerenstava koja su formirana od strane vladinog povjerenika ili Zemaljske vlade, kao i Mjesne te Generalne vojne komande u Sarajevu.
Zaključci Gradskog zastupstva postaju definitivni i valjani tek po dobijanju potpisa vladinog povjerenika. On je mogao raspustiti sjednicu općinskog zastupstva te mijenjati poslovnik i dnevni red i imao je pravo kontrole nad Gradskim poglavarstvom u vršenju upravnih poslova, rukovanja općinskom imovinom i ispitivanja općinskih računa. Pregledavao je, ovjeravao i potpisivao sve zapisnike sjednica općinskog zastupstva, pri čemu je bio ovlašten da obustavi izvršenje svakog zaključka za koji bi smatrao da je štetan po javne interese. Dobar primjer jeste dokument Gradskog poglavarstva iz 1881. godine, u kojem Vladin povjerenik intervenira te suspendira odluku gradskog zastupstva u vezi sa finansiranjem izgradnje jedne škole u Sarajevu (HAS, GP 6663/1881).[3] Vladin povjerenik učestvuje u rješavanju mnogih predmeta, upita, žalbi ili kao posrednik između općine i druge političke oblasti, fizičkog i pravnog lica. On je također i samostalno davao svoje prijedloge Zemaljskoj vladi za poduzimanje raznih mjera.
Općinsko zastupstvo nadziralo je i uredsko poslovanje Gradskog poglavarstva i općinskih zavoda. Gradonačelnik se obraćao zastupstvu s ciljem da se isto odredi po pitanju uputa u radu ureda poglavarstva. Također je dodjeljivalo titulu počasnog građanina zaslužnim visokim austrougarskim dužnosnicima koji su službeno boravili i djelovali u Sarajevu.
Tačno godinu dana poslije vojnog zauzimanja Sarajeva nova vlast suočila se s novim velikim nedaćama: Sarajevo je pretrpilo veliki požar. U predvečernjim satima 8. augusta 1879. godine izbio je požar u Latinluku (dio grada koji je obuvatao prostor od Gazi Husrev-begova bezistana i Latinske ćuprije do pred današnju Štrosmajerovu ulicu). S obzirom na to da su građevine mahom bile drvene te da je bila topla ljetna noć u kojoj je, po nesreći, puhao topli vjetar, požar se veoma brzo i lahko proširio te trajao do jutarnjih sati narednog dana. Kako navode razni izvještaji i dopisi pri Gradskom poglavarstvu grada Sarajeva i Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu, te su noći izgorjele 304 kuće, 434 dućana te preko 130 drugih objekata u 36 sarajevskih ulica. Među žiteljima Sarajeva, po izvještajima, na svu sreću nije bilo poginulih, ali je 407 porodica ostalo bez svojih domova i dućana i drugih poslovnih zgrada (HAS, GP, 3202 / 1879).[4] Bio je to jedan katastrofalan požar, poznat u narodu kao „Velika jangija“. Šteta je procjenjena na cca 20 miliona forinti, što je predstavljalo ogroman iznos za ono vrijeme, kad se uzme u obzir da je prvi civilni budžet Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine iz 1880. godine iznosio nešto manje od 7 miliona forinti, dok je vojni budžet iz 1879. godine iznosio oko 15 miliona forinti.[5]
Pred novu vlast postavio se istovremeno zadatak saniranja posljedica ovog požara, obnove grada, ali i izazov planiranja izgradnje jednog novog reprezentativnog zemaljskog glavnog grada. Obnova požarom stradalog grada smatrana je kao dobra prilika da se Sarajevo urbanistički približi gradovima u Monarhiji, te na taj način inkorporira unutar iste. Iako je veliki požar nanio značajnu štetu gradu i niz problema novoj upravi, problemi su se prevazilazili nizom mjera, uredbi i propisa koje je strogo nadzirala, donosila ili odobravala Zemaljska vlada. Sve te mjere su imale dugoročni plan obnove, kontrole i urbanističkog razvoja Sarajeva. Kroz zapisnike sjednica zastupstva vidno je koliko se poklanjala pažnja proširenju i regulaciji ulica, otvaranju novih četvrti, trgova i ulica te eksproprijaciji i odvajanju građevinskog zemljišta.
Prva panorama Sarajeva iz 1879. godine, autor Anton Schädler (HAS, ZFR-14)
Nakon poplave koja je zadesila Sarajevo na kraju 1880. godine značajno pitanje postaje i regulacija rijeke Miljacke i njenih pritoka; zastupstvo je svakako i o tome raspravljalo. Do osnivanja Finansijskog ravnateljstva 1881. godine, Gradskom poglavarstvu grada Sarajeva od strane Vojnog zapovjedništva II armije povjerena je briga o preradi i prodaji duhana – koji je bio pod državnim monopolom. Poglavarstvo je, pak, brigu oko duhana povjeravalo gradskim vijećnicima.[6]
Provizornim statutom bilo je određeno da se općina finansira iz vlastitih prihoda, prema proračunu koji je donosilo gradsko zastupstvo. Za pokriće općinskih potreba Zemaljska vlada je putem naredbi ustupala općini pobiranje izvjesnih taksi / daća, kao što su kantarija, telarija, zebhija / mesarina, maltarina, uvoznina i unutrašnja potrošarina. Zastupstvo je prvih godina pobiranje određenih taksi davalo u zakup najboljem ponuđaču. Pri zastupstvu bila su formirana dražbena povjerenstva / komisije od članova zastupstva za donošenje prijedloga i odluke davanja određene takse u zakup.
Zastupstvo je bilo dužno donijeti i izglasati prijedlog proračuna za gradsku općinu. U tom procesu veliku ulogu u predlaganju i donošenju istog imao je vladin povjerenik. Proračun općine bila je jedna od najvažnijih tema zastupstva u kojem se crtao budući infrastrukturni urbanistički razvoj Sarajeva. Ali je jasno da prvo općinsko zastupstvo nije imalo nikakve samostalnosti. U mnogim važnim pitanjima na sjednicama zastupstva obavezno je sudjelovao i vladin povjerenik koji je itekako usmjeravao zaključke tih sjednica i svojim ih potpisom činio pravosnažnim. Zemaljska vlada je preko njega mogla da razriješi gradonačelnika i disciplinski kazni pojedine „neposlušne“ zastupnike ako ne vrše svoju dužnost u skladu sa propisima i naredbama Zemaljske vlade.
Provizorni statut zamijenjen je definitivnim 1884. godine reorganizacijom cjelokupne uprave u Bosni i Hercegovini. Ni provizornim ni definitivnim statutom nije se moglo govoriti o samoupravi u današnjem smislu riječi jer je općina do kraja austrougarske uprave bila u zavisnosti i pod nadzorom Zemaljske vlade i vladinog povjerenika. No, sama činjenica da je grad imao od samog početka austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini svoje predstavničko tijelo i egzekutivu, pozitivno je djelovalo na razvitak Sarajeva. Zemaljska vlada je stalno podsticala gradsko zastupstvo i vijeće na aktivnu urbanističku i komunalnu djelatnost pružajući im značajnu pomoć i smjernice.[7]
*Tekst preuzet iz našeg izdanja: Haris Zaimović, “Zapisnici sarajevskog gradskog zastupstva (1878-1881)”, Sarajevo 2018.
[1]Gemeindegesetz vom 27. Ramazan 1294–5. October 1877, Sammlung der für Bosnien und die Hercegovina erlassenen Gesetze, Verordnungen und Normalweisungen, 1880, str. 16–22.
[2] Lista prvih gradskih zastupnika s kratkim biografijama u Kreševljaković, H., Sarajevo 1878–1918, Arhiv grada Sarajeva, Sarajevo 1969, str. 107–110; Spisak gradskih zastupnika i vijećnika za svaku godinu posebno također u pisanoj ostavštini Koste Mandića: „Opštinska pretstavništva / Gradski zastupnici odnosno gradski vijećnici grada Sarajeva u vremenu 1878 god. do uključivo 1931. godine“, HAS, Zbirka Varia 92.
[3] Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grad Sarajeva za 1881. godinu“, edicija Inventari, Historijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2011.
[4]Zaimović, H. „Analitički inventar Gradskog poglavarstva grad Sarajeva za 1879. godinu“, edicija Inventari, Historijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2008.
[5] Izvještaj o upravi za 1906. godinu, C. i kr. Ministarstvo financija, Zagreb, 1907.
[6] Kreševljaković, H., Sarajevo 1878–1918, Arhiv grada Sarajeva, Sarajevo, 1969, str. 13.
[7] Kruševac, T. „Sarajevo pod austrougarskom upravom 1878–1918“, Muzej grada Sarajeva, Sarajevo, 1960, str. 58.
Javna ustanova Historijski arhiv Sarajevo, među brojnom arhivskom građom proglašenom Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, čuva i arhivski fond “Kotarski šerijatski sud Sarajevo “ (signatura KŠS-534). Ovaj arhivski fond veličine preko 80 dužinskih metara arhivske građe, sadrži ostavinske predmete, smrtovnice, potvrde o punoljetstvu, tapije, zahtjeve za razvod braka, te druge dokumente i predmete iz nadležnosti lokalnih šerijatskih sudova. Uglavnom se radi o predmetima nastalim između 1878. i 1918. godine, uz nekoliko omota iz 1930.-tih godina 20. stoljeća. Fond nije arhivistički obrađen, a jezici dokumenata u fondu su osmanski, bosanski i njemački, dok je pismo arapsko, latinično, a u nešto manjem obimu i ćirilično. Prema Vodiču Historijskog arhiva Sarajevo, arhivski fond Kotarski šerijatski sud Sarajevo 1988. godine preuzet je u ovaj Arhiv od Arhiva Bosne i Hercegovine.
Zajedno sa dokumentima, iz Arhiva Bosne i Hercegovine preuzeto je i 45 sidžila lokalnih šerijatskih sudova koji su napisani na osmanskom jeziku i arapskom pismu. Od toga, 25 su sidžili sarajevskog Šerijatskog suda, 14 sidžila se odnosi na Šerijatski sud Visoko, a šest sidžila na Šerijatski sud Livno. U pogledu sadržaja ovi sidžili obuhvataju predmete koji se tiču građanskog i porodičnog prava. Najčešće su to ostavinske rasprave, vjenčanja i razvodi, dužnički odnosi. Pojedini sidžili sadrže i prepise raznih službenih dokumenata upućenih od lokalnih ili centralnih organa vlasti.
U prvoj fazi rada sa fondom “Kotarski šerijatski sud Sarajevo” pristupilo se površnom hronološkom sortiranju arhivske građe, te prebacivanju u arhivske kutije nešto većih dimenzija. Nakon detaljnijeg uvida u ovu vrijednu arhivsku građu utvrđen je veliki stepen izmiješanosti iste po godinama nastanka dokumenata, ali i tematski. U kutijama i omotima nalazili su se dokumenti i predmeti iz različitih godina uglavnom iz perioda austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine (1878-1918). Zbog toga, ova arhivska građa nije stavljana u kutije hronološki – po godinama, nego onim redom kako je zatečena. Nažalost nismo mogli otkriti kada je došlo do uništavanja izvornog poretka dokumenata kojeg je uspostavio Šerijatski sud Sarajevo. Ovakvo stanje arhivske građe Šerijatskog suda znatno otežava, pa i gotovo onemogućava bilo kakav rad istraživača bez prethodne arhivističke obrade i detaljnijeg pregleda svakog dokumenta unutar svake kutije.
Na osnovu dosadašnjeg uvida u onaj dio arhivske građe kojem nije narušen izvorni poredak, saznajemo da su predmeti vođeni sa izuzetnom preciznošću, te da su u njih čak i naknadno ubacivani dokumenti koji su se ticali neke cjeline. Evidentno je da su službenici Šerijatskog suda Sarajevo čak i godinama nakon pokretanja postupka mogli pronaći predmet i u njega umetnuti novi dokument. To ne bi bilo moguće da građa nije vođena i čuvana sa strogom preciznošću. U jednom dopisu Kotarskog suda Fojnica upućenom Šerijatskom sudu Sarajevo 30.11.1899. traži se informacija da li je provedena ostavinska rasprava iza Suljage Bulbula, odnosno Fatime Sahačić. U odgovoru Šerijatskog suda od 10.12.1899. stoji da je ostavinska rasprava iza Suljage Bulbula završena 9.11.1890. te da je ostavština uručena nasljednicima urudžbenicom br. 2194 od 23.7.1892, dok je ostavinska rasprava Fatime Sahačić završena 11.6.1895. a uručena nasljednicima 25.4.1896. godine. U drugom dokumentu, dopisu Kotarskog ureda Sarajevo upućenom Šerijatskom sudu 16.7.1917. traži se vjenčani list Numana Šarića i Pašane Mešanović. U odgovoru Šerijatskog suda od 26.7.1917. šalje se traženi dokument i potvrđuje da su Numan Šarić i Pašana Mešanović vjenčani 25.10.1899. godine, dakle 18 godina prije traženog podatka. Na traženje Okružnog suda Sarajevo od 15.3.1924. godine da se pošalje ostavinski spis Saliha Balte iz 1904. godine, Šerijatski sud Sarajevo odgovorio je 25.5.1924. te poslao traženi spis. Okružni sud je ovaj spis umrlog Saliha Balte vratio Šerijatskom sudu 5.11.1927. godine.
Na osnovu navedenog, možemo zaključiti da se radilo o izuzetnom poretku dokumenata Šerijatskog suda Sarajevo koji sigurno nije narušavan sve do prestanka rada, odnosno ukidanja šerijatskih sudova poslije Drugog svjetskog rata, tačnije 5. marta 1946. godine.
Zanimljivosti iz fonda Kotarski šerijatski sud do kraja 19. stoljeća
Prema dosadašnjim saznanjima iz dokumenata fonda, arhivska građa Šerijatskog suda Sarajevo iz vremena prije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, uništena je u borbama prilikom okupacije Sarajeva u avgustu 1878. godine ili neposredno nakon toga. To je stvorilo određene probleme u kasnijem periodu jer nije bilo dokumenata za ostvarivanje ili dokazivanje različitih prava. Dana 17.4.1888. godine upućen je dopis Kotarske oblasti u Višegradu u kojem se traži od Šerijatskog suda izdavanje potvrde – nikah murasele (vjenčani list) za Nuriju Babalić kako bi mogla ostvariti pravo na penziju poslije smrti muža Saliha Babalića. Prema informacijama kojima raspolaže kotarski predstojnik Višegrada, brak Saliha i Nurije je sklopljen 20 do 25 godina prije tj. oko 1860-tih. Iz odgovora Šerijatskog suda Sarajevo datiranog 26.4.1888. saznajemo da su knjige i sidžili o vjenčanjima i ostalim poslovima, vođeni do 1878. propali pri okupaciji. Umjesto nikah murasele Šerijatski sud Sarajevo preporučuje svjedočenje imama ili muhtara mahale u kojoj dotična živi, ili potvrdu tamošnjeg Kotarskog ureda kao šerijatskog suda.
U predmetu Ahmed-bega Hrasnice iz 1899. godine nalaze se dva dopisa koji također svjedoče o nestanku dokumenata 1878. godine. U dopisu Kotarskog suda Sarajevo upućenog Šerijatskom sudu Sarajevo 14.12.1889. traži se podatak kada je Mehaga Nakaš postavljen za tutora Ahmed-begu Hrasnici. U odgovoru Šerijatskog suda od 21/22.12.1889. stoji da je Mehaga Nakaš postavljen za tutora prije okupacije 1878. godine ali da u ovom sudu nema dokumenata o tome. Prema tvrdnji samog Mehage Nakaša koji je izgubio hudždžet o postavljenju za tutora, to se desilo jednu godinu prije okupacije. Sličan dopis upućen je Šerijatskom sudu i od Okružnog suda Sarajevo 31.12.1889. godine sa upitom o tačnom datumu i godini imenovanja Mehage Nakaša za tutora Ahmed-begu Hrasnici. U odgovoru Šerijatskog suda Sarajevo od 12.1.1890. godine stoji da nije poznat taj podatak jer su svi spisi Šerijatskog suda uništeni pri okupaciji. Problemi proizašli iz uništavanja dokumentacije Šerijatskog suda Sarajevo nastale prije 1878. godine osjetili su se i u ostavinskim postupcima. O tome svjedoči dopis Kotarskog suda Sarajevo upućen Šerijatskom sudu 12.10.1889. godine sa upitom ko su nasljednici Ibrahim-bega Turhanije, te da li je među njima Mehmed-beg Turhanija. U odgovoru Šerijatskog suda od 26.10.1889. stoji da je Ibrahim-beg Turhanija umro prije okupacije, te da sudu nije poznato ko su nasljednici i da li je njegov sin Mehmed-beg šta naslijedio.
U toku dosadašnjeg rada na fondu zabilježeni su neki zanimljivi dokumenti i predmeti. U prvim godinama nakon austrougarske okupacije na Šerijatskom sudu Sarajevo evidentirani su ostavinski procesi čiji akteri su bili nemuslimani. U dopisu Okružnog suda Sarajevo od 13.2.1882. godine traži se da Šerijatski sud Sarajevo utvrdi imena nasljednika Trifka Jeremića, zatim ko im je tutor, te koliko tutor ima “nafake” u ostavštini i da li mu je išta isplaćeno. Zanimljiva je i tužba Bože U. od 28.1.1883. godine protiv sinova Pere i Nikole, sa molbom da se pokretna imovina podijeli po šerijatu. Dana 5. februara 1883. upućena je tužba Joke L. iz mahale Vrelo Bosne, džemat Donji Butmir, protiv djeverova Đorđa i Pere, zbog nasljedstva /miraza koji je ostao iza smrti Jokinog muža Maksima. Da se u to vrijeme Šerijatski sud Sarajevo bavio ostavinskim postupcima i nemuslimana, svjedoči nedatirani prepis Zapisnika Okružnog suda Sarajevo o slučaju određivanja tutora maloljetnim nasljednicima u ostavinskoj raspravi poslije smrti Jove Ostojića. Na poleđini ovog dokumenta nalazi se dopis od 21.2.1883. godine, kojim se slučaj ustupa Šerijatskom sudu Sarajevo. U drugom dopisu Okružnog suda Sarajevo upućenom Šerijatskom sudu Sarajevo 23.2.1883. traži se što ažurnije rješavanje desetak dana starog dopisa od 11.2.1883. u predmetu Anđe Petrović protiv Davida Jude Levija.
U dokumentima ostavinskih rasprava nalaze se podaci koji svjedoče o odlascima na hadž i drugdje u inostranstvo krajem 19. stoljeća, kao i o umrlim koje je smrt zatekla u Mekki i Medini, vjerovatno tokom obreda hadža. Dana 25.1.1884. upućen je dopis Šerijatskom sudu Sarajevo od strane Kotarskog ureda u Sarajevu sa pozivom za održavanje ostavinske rasprave poslije smrti Ahmed-age Đaltura koji je umro u Mekki 1875. godine, te iza sebe ostavio malodobne nasljednike i čifluk u Ugorskom. U dopisu Kotarskog suda Sarajevo upućenom Šerijatskom sudu 6.11.1889. traži se informacija ko su nasljednici Avdage Bukića koji je umro po dolasku sa “Ćabe”. Predmet ostavine hadži Mustafe Duranovića sadrži i njegovu smrtovnicu sa podatkom da je Mustafa Duranović umro 27.10.1889. u Medini u 70. godini života. Iz dokumentacije Šerijatskog suda Sarajevo datirane u 1904. godinu, nalazi se podatak da je Fatima, kćerka Hašima Beće, umrla u Medini “prije osam-devet godina” tj. 1895. ili 1896. godine. U predmetu ostavine Nurage Kramarevića koji je umro 19.12.1897. godine,nalazi se potvrda od 27.2.1898. sa potpisom pet svjedoka, da je neki šejh Hasan primio 500 forinti od Muhameda Kramarevića kao bedel na hadžu za umrlog Nuragu Kramarevića.
Među dokumentima Šerijatskog suda nalazi se i oni koji svjedoče o privođenju na sud, nedoličnom ponašanju tokom ročišta kao i vrijeđanju suda. Iz dokumenta od 8.4.1890. godine saznajemo da je Šerijatski sud Sarajevo uputio dopis Vladinom povjereniku za Grad Sarajevo, sa molbom da na sud privedu jednog beskućnika jer se nije odazivao sudskim pozivima. Dana 4.12.1895. godine upućen je dopis Šerijatskog suda prema Upraviteljstvu policije sa molbom za privođenje Mustafe V. iz sarajevske mahale Armangandži Sinan jer se nije odazivao na pozive suda za ostavinsku raspravu iza smrti njegovog oca Saliha.
Sud je u slučaju potrebe tražio i oružanu pratnju. Takav slučaj desio se u jednom ostavinskom predmetu iz 1898. godine. Dana 20.12.1898. godine Šerijatski sud Sarajevo uputio je dopis kotarskom predstojniku sa informacijom da kadija Smail ef. Bukvica treba da obavi popis pokretne imovine umrlog, a koja se nalazi kod sina umrlog u Zagorju- džemat Crna Rijeka. Sud sumnja da će se sin umrlog tome protiviti, pa moli “oružničku asistenciju”. Na ovu molbu Šerijatskog suda kotarski predstojnik uputio je dopis Oružničkoj postaji Stupari 20.12.1898. godine da se Smail ef. Bukvici dodijeli oružana pratnja.
Zbog nedoličnog ponašanja i vrijeđanja suda bilo je i kažnjavanja zatvorom. Šerijatski sud Sarajevo donio je odluku 4.12.1889. kojom se jedna muška osoba kažnjava kaznom od dva dana zatvora zbog neuljudnog ponašanja na sudu prilikom diobe nekretnina, te odlaska iz prostorije prije završetka rasprave. Dana 28.11.1899. godine Šerijatski sud Sarajevo uputio je prijavu Upraviteljstvu policije u kojoj se traži izvršenje disciplinske kazne od dva dana zatvora za jednu udovicu, koja je na ročištu vrijeđala Šerijatski sud, tako što je “izgovarala nedostojne riječi” te pred sudom napravila veliku “nepriliku i larmu”.
Na osnovu primjera iz ovog rada, možemo izvesti zaključak o značaju arhivske građe fonda „Kotarski šerijatski sud Sarajevo“ za izučavanje historije Sarajeva i svakodnevnog života njegovih stanovnika na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Vrijedi napomenuti da je ova arhivska građa, zajedno sa drugim fondovima Historijskog arhiva Sarajevo nastalim do kraja 1945. godine, proglašena Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine – pokretno dobro.
Tekst je sažetak rada „Kotarski šerijatski sud Sarajevo – neki podaci od 1878. godine do kraja 19. stoljeća”, autora mr.sci. Fuada Ohranovića, objavljenog u časopisu Anali Gazi Husrev-begove biblioteke br. 41, 2020. godina. Cjelokupan PDF teksta dostupan je na slijedećem linku: https://www.anali-ghb.com/index.php/aghb/article/view/641
Hamid Dizdar bio je svestrana ličnost, pa je takvo i djelo koje je ostavio iza sebe. A ono je impresivno, to je sigurno. Najviše je poznato i proučavano njegovo literarno i publicističko djelo. No, Hamid Dizdar nije bio samo književnik, on je bio i novinar i istaknuti kulturni radnik, sakupljač i propagator, kroz svoje pisanje, naše kulturne historije i tradicije. Potekao je iz poznate hercgovačke, stolačke porodice Dizdar koja je iznjedrila možda i najveće ime bosanskog pjesničkog naslijeđa, te onda nije čudno što je i Hamid Dizdar išao putem kojim je išao, ostavivši trajan pečat u našem kulturnom naslijeđu.
Kako smo i rekli, najviše je proučavano njegovo
literarno djelo, dok je njegov rad u domenu kulturnog, odnosno arhivskog
naslijeđa ostao u drugom planu. Zbog toga, ali i zbog činjenice da dolazimo iz
institucije koja baštini direktne plodove njegovog pregalaštva, mi ćemo se u
ovom radu bazirati na taj dio Dizdareve bogate karijere, dakle na njegov rad i
ostavštinu u arhivskoj djelatnosti, kao upravnika tadašnjeg Arhiva grada
Sarajeva, današnjeg Historijskog arhiva Sarajevo.
Početak
djelovanja Historijskog arhiva Sarajevo
Arhiv grada Sarajeva osnovan je odlukom Narodnog odbora grada Sarajeva 3. maja 1948. godine.[1] I pored odluke o osnivanju, u početku to nije bila samostalna institucija u pravom smislu te riječi, nego je Arhiv djelovao u okvirima Gradskog narodnog odbora i njegovog Odjeljenja za kulturu i umjetnost. Prvi referent za arhivske poslove bio je Hazim Šabanović, a poslije njega Selim Ćatić. Funkciju prvog upravnika Arhiva obnašao je kratko Šukrija Kurtović.[2] Te prve godine djelovanja Arhiva bile su u velikoj mjeri ograničene prostornim i ljudskim kapacitetima, a od djelovanja najviše se radilo na pronalaženju, evidentiranju i prikupljanju arhivske građe koja je bila razbacana na raznim mjestima. Često su cjeline bile razdvojene, pa je pažnju trebalo posvetiti tome da se što prije prikupi makar ono najvažnije i sačuva od propadanja.
Arhiv je počeo sa radom u Vijećnici. Bio je u tom prostoru do 1953. godine, ali je potkrovlje Vijećnice služilo kao depo Arhiva sve do polovine 1976. godine (Foto: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama, Sarajevo 2008.)
Arhiv grada Sarajeva osnovan je sa
ciljem da “sakuplja, sređuje, čuva i omogućuje proučavanje arhivskog
materijala koji se odnosi na život i razvitak kao i na političku, kulturnu i
privrednu prošlost grada Sarajeva.”[3] Osim
ovih osnovnih zadataka, uloga jednog arhiva sastoji se i u nadzoru i kontroli
nad arhivskom građom u nastajanju kod svih institucija koje su u nadležnosti
datog arhiva, pružanju informacija svim zainteresovanim istraživačima i
korisnicima arhivske građe i izdavanju prijepisa o činjenicama koje su sadržane
u toj građi. Također, zadatak arhiva je da arhivsku građu objavljuje i
prezentuje putem svojih izdanja i izložbi, putem informisanja javnosti kroz
medije, itd. Sve ove aktivnosti vremenom su se razvile u Arhivu grada Sarajeva,
tako da danas Historijski arhiv Sarajevo uspješno obavlja sve poslove iz svoje
djelatnosti, naravno, u okvirima objektivnih uslova kakvi postoje, a koji nisu najbolji
u svim aspektima. Kada to kažemo, mislimo prije svega na prostorne i smještajne
kapacitete koje Arhiv ima na raspolaganju, a onda i na kadrovski potencijal. Sa
problemima ovakve vrste Arhiv je morao da se bori od svog osnivanja, a ta borba
traje i danas, tim više što je Arhiv tokom posljednjih 70 godina rada i
djelovanja prikupio dosta arhivske građe koja zahtijeva odgovarajući smještaj.
Može se reći da Arhiv počinje da djeluje
kao ozbiljna, samostalna institucija dolaskom Hamida Dizdara na mjesto
upravnika 1. januara 1951. godine. Hamid Dizdar je organizovao i uspješno vodio
stručni rad Arhiva. Formirao je sve njegove značajnije zbirke, pogotovo one na orijentalnim
jezicima, i biblioteku, te tako direktno doprinio da ova institucija bude
prepoznatljiva po njima, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire.
Svakako da pozicija najodgovornije osobe
za rad jedne novoosnovane institucije i dugoročno usmjeri njen rad, pa je,
tako, i Hamid Dizdar odmah uočio koji su glavni zadaci i problemi koje mlada
arhivska ustanova mora da riješi, te je u skladu s tim radio na njihovom prevazilaženju.
Važno je istaći da su njegova kompetentnost i nivo shvatanja važnosti onoga što
je svrha i uloga Arhiva ovdje došli do izražaja, tim više što on nije bio
školovani historičar, pravnik, a posebno ne arhivski profesionalac, jer
arhivska profesija kao takva tek treba da se formira u tadašnjoj NR Bosni i
Hercegovini. Ova oblast još uvijek nije bila ni zakonski adekvatno regulisana u
Bosni i Hercegovini, nego se kao osnova uzimao zakon i propisi koji su
postojali na saveznom nivou. Dizdar je već u tim početnim godinama pokazao da
je dovoljno kompetentan za ulogu koja mu je dodijeljena, a o tome koliko je on
sam volio to što je radio u Arhivu govori i činjenica da je na mjestu prvog
čovjeka Arhiva grada Sarajeva ostao do svoje iznenadne smrti 1967. godine.
Najprije je postigao da se finansijsko
poslovanje ustanove odvoji od Gradskog narodnog odbora (GNO), te uspio da dobije
još nekoliko službenika za rad, kao i da se posveti sakupljanju, zaštiti i
sređivanju arhivskog materijala. Stručni rad odmah je orijentisan u dva pravca,
i to na pronalaženje i praktičnu zaštitu arhivskog materijala i izvan
odjeljenja GNO-a, te na sređivanje najvažnijeg fonda – Vladinog povjerenika za
glavni grad Sarajevo. Stanje arhivske i registraturne građe na području
tadašnjeg sreza Sarajevo bilo je loše i trebalo je brzo djelovati na izmjeni takve
situacije. Prikupljanje i evidentiranje građe teklo je kontinuirano. Značajan
pomak učinjen je 1961. godine kada se provodi namjenska akcija evidentiranja
svih imalaca arhivske i registraturne građe za koje je Arhiv tada bio nadležan.
U Arhivu je tih godina intenziviran i rad Odsjeka za zaštitu arhivske građe.
U samom početku rada Arhiva formira se i
njegova biblioteka, a sa dolaskom Hamida Dizdara dolazi do većeg priliva
izdanja i, posebno, do razvoja biblioteke koja u narednih petnaestak godina
prerasta u jednu zavidnu specijalizovanu biblioteku kakvu nemaju ni mnoge naučne
institucije srodnog karaktera. Krajem druge decenije postojanja Arhiv je u
svojoj biblioteci posjedovao hiljade naslova knjiga, časopisa, novina.
Radni vijek
Hamida Dizdara u Arhivu grada Sarajeva
Na mjestu upravnika, a kasnije direktora Arhiva grada Sarajeva Hamid Dizdar je proveo punih šesnaest godina, dakle od 1951, pa sve do 1967. godine, do svoje smrti. Historijat djelovanja Hamida Dizdara kao prvog čovjeka Arhiva ujedno je i historijat razvoja ove institucije. Izuzetno važan period za razvoj Arhiva, kako smo ranije i naglasili, početak rada i razvoja je skoro uvijek povezan s brojnim poteškoćama, a tako je bilo i u ovom slučaju. Prvi veliki problem bio je nedostatak adekvatnog prostora za rad i smještaj arhivskog materijala. U prvih nekoliko godina Arhiv je djelovao u nekoliko prostorija koje su mu bile dodijeljene u zgradi Vijećnice, ali ubrzo su one postale nedovoljne za smještaj ukupne arhivske građe koja je pristizala u Arhiv. Stoga je i Hamid Dizdar odmah započeo rad na rješavanju tog problema, tako da je 1953. godine Arhiv dobio na zajedničko korištenje zajedno sa Muzejem grada Sarajeva zgradu bivše Šerijatske sudačke škole. Međutim, ubrzo je ovaj prostor pripao samo Muzeju, te je Arhiv morao da traži drugo rješenje.[4]
Arhiv je od 1953. do 1966. godine dijelio prostor sa Muzejom grada Sarajeva. Zajednička fotografija arhivskih i muzejskih radnika. (Foto: Istorijski arhiv Sarajevo 1948-2008. Priča o nama, Sarajevo 2008.)
Dizdar je bio svjestan koliko su privremena
rješenja i seljenja neprikladna za rad Arhiva, te je želio trajno rješiti to
pitanje. Bio je svjestan važnosti trajnog rješavanja ovog pitanja u vidu
izgradnje namjenskog objekta, te je s tim ciljem Narodnom odboru sreza Sarajevo
uputio molbu da odobri lokaciju za izgradnju zgrade za Arhiv grada Sarajeva u
Skenderija ulici.[5]
Za zgradu Arhiva napravljen je projekat sa idejnom skicom, međutim, do
realizacije ovog plana nikad nije došlo.[6] Ne
samo za života Hamida Dizdara nego ni do dana današnjeg – ovo pitanje nikad
nije adekvatno riješeno.
Drugi veliki problem s kojim se Dizdar
borio u svome radu bio je nedostatak stručnog kadra. Kada je došao u Arhiv, Dizdar
je zatekao svega četiri uposlena radnika, što je predstavljalo progres u odnosu
na prve tri godine djelovanja kad je Arhiv radio sa svega dva ili tri čovjeka.
Zato je još jedan od zadataka za Dizdara bilo obezbjeđivanje sredstava za
upošljavanje novih ljudi, što je vrlo brzo i postigao, te je Arhiv dobio još
nekoliko djelatnika. Oni su svakako bili neophodni da bi se rad mogao
organizirati i obavljati efikasnije, jer je bilo dosta posla oko same
organizacije rada u Arhivu, a i stalno se povećavao broj fondova koje je
trebalo srediti i obraditi, ili iz njih izlučiti balast.
Od osnivanja Arhiva, u skladu sa ciljem radi
kojeg je i osnovan, započet je rad na prikupljanju fondova kako bi se oni
sačuvali od uništenja. Situacija je bila upravo kritična, i većina važne
arhivske dokumentacije bila je u opasnosti od propadanja, čime bi nemjerljivo
značajni dokumenti za historiju grada, ali i zemlje, bili zauvijek izgubljeni.
Takva je situacija bila zbog neshvaćanja značaja koji taj materijal ima, ali i
zbog haotičnog stanja kakvo je vladalo u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Zbog
nemara, često i javnih organizacija, institucija ili preduzeća, velike količine
građe već su bile nepovratno izgubljene.[7]
U prvim mjesecima nakon osnivanja Arhiv
je prikupio važne arhivske fondove, a taj posao dodatno je intenziviran i nakon
dolaska Hamida Dizdara na mjesto upravnika. U svome tekstu u kojem rekonstruira
rad Arhiva u prvoj deceniji njegovog rada Dizdar navodi da Arhiv posjeduje
ukupno 148 arhivskih fondova podijeljenih po oblastima na: arhive upravnih
ustanova (17), arhive privrednih i trgovačkih preduzeća (35), arhive škola (33),
arhive kulturno-prosvjetnih ustanova, društava i sl. (25), porodične i lične
arhive (23). Arhiv je također tada bio u posjedu i nekih zbirki, od kojih je
sigurno najvažnija bila Zbirka orijentalnih dokumenata i rukopisa, a tu su još
i Zbirke otkupa i poklona, Zbirka plakata i letaka, Zbirka fotografija, Zbirka
geografskih karata i planova. Sve ove zbirke sadržavale su vrijedan arhivski i
historijski materijal, a posebno Zbirka orijentalnih rukopisa koja je
sadržavala dokumente na arapskom, turskom, perzijskom, zatim štampana djela na
ovim jezicima, a sve iz perioda od 16. do 19. stoljeća. Osim u fondovima, Arhiv
se obogatio i brojnim novim bibliotečkim jedinicama.[8]
Priliv arhivske građe nastavio se i u
narednim godinama, što je bilo vrlo dobro za Arhiv koji je na taj način mogao
da zaštiti i stručno sredi i obradi sav historijski materijal, ali je, s druge
strane, ovo stvaralo probleme u smislu smještaja tolike količine materijala,
što je bila stalno prisutna, bolna tačka Arhiva grada Sarajeva. U uslovima kada
nije imao svoj objekat, građa se čuvala u više priručnih smještaja po gradu, što
je otežavalo rad na njenom sređivanju i popisivanju, kao i njeno korištenje u
istraživačke svrhe. Drugi, stalno prisutni problem koji se nastavlja kroz
godine jeste i nedostatak stručnog kadra u Arhivu. Sva građa nije bila
jednostavna za obrađivanje, dosta je bilo građe na orijentalnim jezicima, a,
osim toga, i na njemačkom, posebno građa iz oblasti upravnih i sudskih fondova,
što je dodatno otežavalo rad sa tom građom. Potrebni su bili ljudi sa
poznavanjem nekih od ovih jezika da bi se uspješno bavili sadržajem takve vrste
dokumenata. No, Arhiv je i u tome uspijevao u izvjesnoj mjeri, te je mali, ali
odabrani broj ljudi koji je radio u Arhivu bio osposobljen i za takvu vrstu poslova.
Arhiv grada Sarajeva tokom godina kada je
Hamid Dizdar bio upravnik i direktor razvijao se i u organizacijskom smislu.
Mali broj uposlenika u početku nije dozvoljavao veliki obim poslova, ali kako
su pristizali novi, tako su se stvarale mogućnosti za bolju organizaciju u
institucionalnom i kadrovskom smislu. Tako se šezdesetih godina u Arhivu već
spominje Odsjek za sređivanje arhivske građe koji se bavio, kako mu i ime kaže,
svim poslovima vezanim za sređivanje i obradu arhivskih fondova. U specifičnim
uslovima u kojima je Arhiv djelovao u prvim godinama poslije osnivanja kada su
u Arhiv pristizali fondovi koje je bilo potrebno prije svega sačuvati od
propadanja, tako su se i ljudi koji su na njima radili prije svega bavili
utvrđivanjem stanja u fondovima, njihovom količinom i popisivanjem cijelog
materijala. Kasnije se rad Odsjeka unaprijedio u smislu da su morali, osim
sređivanja i popisivanja, raditi i tzv. škartiranje građe, što je
podrazumijevalo valorizaciju, odvajanje i eliminaciju, odnosno selekciju građe
koja se može izlučiti iz fondova i tako ih osloboditi balasta, što je svakako
bilo potrebno i zbog stalnog nedostatka smještajnog prostora za svu građu.
Osim toga, počeo je da djeluje i Odsjek
za zaštitu arhivske građe i organizaciju službe koji se bavio popisom
registratura iz nadležnosti Arhiva koja je obuhvaćala srezove Sarajevo i
Goražde. Taj popis je Arhivu bio neophodan kako bi imao pravilnu evidenciju o
ustanovama koje su u njegovom području kontrole i kako bi mogao raditi nadzor
nad ovim ustanovama. Nadzor se vršio tako što su se sve institucije posjećivale
i davala im se uputstva u smislu pravilne brige o registraturnom materijalu
koji tamo nastaje, iz kojeg će se kasnije izdvajati arhivska građa i doći u
Arhiv. Također, ovaj odsjek obavljao je sve potrebne procedure kada je trebalo
preuzeti neku arhivsku građu u Arhiv. Radio je i na terenu, po ustanovama,
preduzećima, školama itd. – pomažući im da naprave pravilne popise svoje građe,
da izluče onu koju ne treba čuvati, a škartiranje se vršilo i u samom Arhivu.
Tu je bio i Odsjek za istoriju radničkog
pokreta, osnovan sa ciljem obrade dokumentacije i arhivske građe koja se
odnosila na historiju nastanka i djelovanja radničkog pokreta, historiju
Komunističke partije Jugoslavije za teritoriju sreza Sarajevo, a sve sa ciljem
sakupljanja dokumentacije koja svjedoči o ovim fenomenima, procesima nastanka i
djelovanja, te daljeg izučavanja i pisanja o njima.
Kako mu i ime kaže, Odsjek za orijentalne
dokumente i rukopise radio je sa arhivskom građom na orijentalnim jezicima:
sređivanje, obrada, inventarisanje, otkup materijala orijentalne provenijencije
kako bi se isti sačuvao i dalje koristio za istraživanja naše prošlosti.
Tu je bio i Sekretarijat Arhiva, koji
možemo posmatrati kao poseban odsjek čiji su poslovi obuhvaćali vođenje
administrativnog poslovanja ustanove, vođenje djelovodnika, obrada zahtjeva i
molbi prispjelih u Arhiv, izdavanje arhivske građe na upotrebu i korištenje
zainteresovanim strankama, organizaciju stručnih putovanja arhivskih radnika,
vođenje ekonomata, kao i svih drugih poslova iz domena upravljanja radom
Arhiva. Naravno, sav posao odvijao se pod rukovodstvom upravnika Hamida Dizdara
koji je svakako bio odgovoran za cjelokupno djelovanje i rad Arhiva kao
institucije.
Da upravnik Arhiva ne bi bio usamljen u
izvršavanju poslova u Arhivu, a posebno kao pomoć u planiranju djelatnosti
ustanove djelovao je Savjet Arhiva grada Sarajeva, i to već od 1952. godine kao
privremeni, a poslije od 1957. godine kao stalni organ društvenog upravljanja.[9]
Ovaj savjet održavao je redovne ili sjednice po potrebi na kojima je rješavao
brojna pitanja iz okvira djelatnosti Arhiva: izrada statuta, pravila ustanove,
kadrovske probleme, finansiranje, stručno osposobljavanje uposlenika, izdavačka
djelatnost, planiranje rada, preuzimanja, škartiranja i sređivanja arhivskih
fondova, pitanje smještaja i rješavanje pitanja objekta za Arhiv, kao i uopće
ulogu Arhiva kao institucije u društvenoj zajednici. U Savjetu Arhiva grada
Sarajeva djelovali su istaknuti javni i naučni radnici iz historije ovog grada,
između ostalih prof. Hamdija Kreševljaković, Kosta Mandić, dr. Hamdija
Kapidžić, historičar i profesor Filozofskog fakulteta, Todor Kruševac, naučni
saradnik Ekonomskog instituta, Dušan Đurović, književnik i predsjednik
Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Ljubinko Popović, bibliotekar
Narodne biblioteke, Branko Čulić, bibliotekar, dr. Hazim Šabanović, naučni
saradnik Orijentalnog instituta, prof. Hamid Hadžibegović, naučni saradnik
Orijentalnog instituta, prof. Ahmed Grebo, direktor Muzeja grada Sarajeva,
Nedim Šarac, službenik Istorijskog odjeljenja CK SK BiH. U sastav Savjeta
ulazio je i neko od radnika iz Arhiva, a neki od tih bili su Zora Žalica,
Begajeta Grebo, Rašid Hajdarević i Ahmed Demirdžić.[10]
*
* *
Osim na redovnim arhivskim poslovima,
Dizdar se značajno angažovao i na arhivskoj kulturno-prosvjetnoj djelatnosti, i
to prvenstveno na izdavačkim i izložbenim projektima. Izdavačka djelatnost je,
inače, afirmisani dio arhivskih poslova i vrlo raznovrsno obuhvata
objavljivanje arhivske građe, izdavanje naučno-informativnih sredstava, izradu
samostalnih publikacija, izdavanje časopisa, objavljivanje stručnih arhivskih
publikacija, a sve to u obliku naučno-stručnih projekata.
Tako je Arhiv 1960. godine, na
desetogodišnjicu svoga postojanja, objavio Glas
Arhiva grada Sarajeva,i to na
Dizdarevu inicijativu. U realizaciji prvog broja “biltena za povremeno
obavještavanje javnosti o radu i rezultatima Arhiva grada Sarajeva i propagandu
arhivske službe”[11]
pomogli su mu dr. Hamdija Kapidžić, Branko Čulić, Rašid Hajdarević i Ćamil
Sijarić. Iz objektivnih razloga, ovo glasilo nije zaživjelo i ostao je samo taj
prvi broj – kao sjećanje na jednu lijepu zamisao Hamida Dizdara. U namjeri da
još više aktivira ovaj segment djelovanja Arhiva grada Sarajeva, Dizdar je
podržao i koncept razvoja izdavačke djelatnosti Arhiva, prezentiran 1965.
godine. Tada je izašla i pisana studija o ovom predmetu: Studijski projekat – O izdavačkoj djelatnosti Arhiva grada Sarajeva, I
dio: turski period.[12]
Ova studija je i napravljena iz želje da se izdavačka djelatnost razvije u
Arhivu, tim više što je on kao institucija dovoljno kvalifikovan za to, jer “(…)
po svome karakteru rada, znatnom arhivskom materijalu s kojim raspolaže
(neovisno od toga što je za svoje područje centralni organ u pitanju arhivske
građe) kao i obzirom na kadrove unutar ustanove i vanjske saradnike bio je
prvenstveno obavezan da izdaje arhivsku građu kao i studije koje se tiču područja
njegova djelovanja (današnji srez Sarajevo).”[13]
Ova studija je zamišljena kao prva u nizu, jer je tretirala samo problematiku
izdavanja građe iz “turskog perioda historije Sarajeva i njegove okoline.”[14] U
godini smrti Hamida Dizdara izašle su još dvije publikacije u izdanju Arhiva
grada Sarajeva, pripremane u vrijeme njegovog rukovođenja Arhivom: Hronologija radničkog i
narodnooslobodilačkog pokreta u Sarajevu i njegovoj okolini 1919-1945.priređivača Bože Dragutinovića,
Tomislava Kraljačića i Bože Madžara, te Sarajevo
za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918) autora Hamdije Kreševljakovića.[15]
Arhivske izložbe su jedan od najstarijih
i najatraktivnijih oblika kulturno-prosvjetnog rada Arhiva. Prva u kojoj je
Arhiv na čelu sa Hamidom Dizdarom učestvovao bila je izložba iz decembra 1951.
godine organizovana u saradnji sa Pozorištem. Prva izložba koju je Arhiv grada
Sarajeva samostalno organizovao bila je izložba pod nazivom Kazalište narodnog oslobođenja Jugoslavije
održana 16. decembra 1961. godine. Još jednu izložbu za vrijeme njegovog rukovođenja
Arhivom Dizdar je organizovao u saradnji sa Muzejem grada Sarajeva, 1963.
godine kada su prikazani dokumenti o pozorištu i Prvoj muškoj realnoj gimnaziji
pod nazivom 50 godina pozorišta i Prve muške
realne gimnazije. Povodom toga, Hamid Dizdar je istražio i napisao članak
pod nazivom Projekat Radivoja Dinulovića
za osnivanje Državnog pozorišta za Bosnu i Hercegovinu 1912. godine.[16]
Hamid Dizdar je prije svega bio pisac,
te njegova karijera kao upravnika i direktora Arhiva grada Sarajeva nije mogla
proteći bez spisateljskog angažmana. On je nastavio biti aktivan i na tom
polju, a uz to je tada pisao i neke od svojih radova iz oblasti arhivske
djelatnosti. Njegovi referati o radu Arhiva grada Sarajeva koje je objavljivao
u Glasniku arhivâ i Društva arhivskih
radnika Bosne i Hercegovine šezdesetih godina 20. stoljeća pružaju nam
odličan uvid u rad i djelovanje Arhiva tih godina, odnosno značajni su za praćenje
razvoja Arhiva kao institucije.
I prije nego što je postao upravnik
Arhiva, a naročito u doba rada i djelovanja u njemu, Hamid Dizdar bio je sklon
historiji i historijskim temama. Ti njegovi radovi kreću se od malih,
interesantnih novinskih crtica, koje oživljavaju zaboravljene teme i događaje
iz prošlosti, pa sve do sasvim ozbiljnih naučno-historijskih radova pisanih
vrlo često na temelju izvorne arhivske građe. Dosta se bavio istraživanjem
historije pozorišta u našoj zemlji, a značajan je njegov doprinos u istraživanju
i promicanju sevdalinke.[17]
Rad u Arhivu svakako je bio dodatna
inspiracija, jer mu je bilo dostupno obilje primarne izvorne građe o različitim
temama, tako da je Dizdar nalazio vremena i načina da se bavi građom i u
spisateljske svrhe, a ne samo da je prikuplja u Arhivu za opće potrebe očuvanja
i prezentiranja. Postoji, tako, u Arhivu i nekoliko dokumenata uz koje se
direktno spominje Dizdarevo ime, jer ih je ili komentarisao, ili poklonio
Arhivu, ili je u njima spomenut. Svi ovi dokumenti nalaze se u Zbirci varia
koja se u Arhivu do 1969. godine zvala Zbirka poklona i otkupa, a sastoji se od
dokumenata koji su otkupljivani, ili su poklanjani Arhivu, ili od onih koji su
izdvojeni iz drugih fondova, jer tamo ne pripadaju po porijeklu ni sadržaju, a
značajni su za historijska istraživanja.[18] U
ovoj zbirci to su slijedeći dokumenti: Prepisi pisama Ivana Cankara upućena
Štefki Lofflerovoj i Albini Lofflerovoj, kao i Lavoslavu Schwetneru, nastali u
Ljubljani 1952. godine – Dizdar ih je prepisao; Spisak građana Sarajeva,
Jevreja, ubijenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, prema popisu koji je
izvršila komisija za ratne zločine protiv Jevreja, sadrži 3500 imena, ali je
spisak nepotpun – objašnjenje uz popis napisao Hamid Dizdar; knjiga dr. Paje
Stanišića Likvidacija krize štampana
u Beogradu 1933. godine. Dizdar je lično poklonio Arhivu grada Sarajeva, a na
unutrašnjoj strani korice nalazi se njegova posveta u kojoj kaže: Ova knjiga, sa utisnutim žigom “Prodaja
u korist nezaposlenih intelektualaca”, jedan je od dokaza kako se teško
živjelo za vrijeme stare Jugoslavije. Ona je, ujedno, i optužba tih režima i
političkog sistema uopšte, u kojem su mnogi intelektualci, nezaposleni
skapavali od gladi. Zbog toga je poklanjam Arhivu grada Sarajeva. Sarajevo,
19.X.1960. Hamid Dizdar.; Plan redakcije za izradu Gajretovog kalendara iz
1937. godine sa vlastoručnom napomenom Hamida Dizdara u kojoj kaže kako je on
urednik kalendara, i kako je to važno spomenuti, jer se nigdje ne može vidjeti
na kalendaru; Dopisnica od 5.3.1943. godine Ahmeda Muradbegovića koju je uputio
Muhamedu Hadžijahiću u kojoj preporučuje Hamida Dizdara za posao pisanja članka
o povijesti pozorišta u Bosni i Hercegovini kao boljeg poznavaoca te teme;
Pismo od 8.3.1943. godine od Hrvatskog muslimanskog izdavačkog zavoda u Zagrebu
upućeno Hamidu Dizdaru u kojem ga mole da izradi članke za planiranu
monografiju.[19]
Hamid Dizdar je deset godina stajao i na
čelu Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, gdje je postavljen u
januaru 1956. godine. Prije toga, nakon osnivanja Društva 1954. godine, na
njegovoj osnivačkoj skupštini izabran je za potpredsjednika.[20] Dao
je izuzetan doprinos na jačanju i afirmaciji ovog stručnog udruženja koje je
tek bilo počelo praviti prve korake u ovoj oblasti kulturne djelatnosti u našoj
državi. To su bile godine kada se osnivaju gradski arhivi u cijeloj Bosni i
Hercegovini, a da bi se svi ovi arhivi uvezali i koordinirano djelovali –
Društvo arhivskih radnika trebalo je da djeluje kao pokretač i usmjeravatelj
stručnog rada radi unapređenja struke u cjelini. Tih godina formira se i
Arhivski savjet NRBiH kao još jedan organ u mladoj arhivskoj djelatnosti u
Bosni i Hercegovini koji je trebao da “proučava teoretska, metodološka i
organizaciona pitanja” arhivske službe.[21] I
prvi Zakon o arhivima na nivou tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine
donosi se u vrijeme dok je Hamid Dizdar bio na čelu Društva – 23. marta 1962.
godine[22],
što je bio važan korak za bosanskohercegovačku arhivsku struku, jer je to bio
prvi zakonski propis koji je regulisao cjelokupnu arhivsku djelatnost u Bosni i
Hercegovini. Na osnovu ovog zakona mogli su se dalje donositi podzakonski akti
kojima su se preciznije razrađivale obaveze arhiva i stvaraoca arhivske građe.[23] Činjenica
da je bio na čelu jedne važne arhivske institucije u glavnom gradu, te također
i na čelu glavnog strukovnog udruženja u odsudnim, važnim godinama kada se
moderna arhivska djelatnost formira u Bosni i Hercegovini svakako daje dodatnu
težinu ulozi Hamida Dizdara u tim procesima. Ta njegova uloga je, čini se, malo
poznata i istaknuta, te se nadamo da će ovaj rad doprinijeti poboljšanju takve
slike.
Predanost Hamida Dizdara kao čovjeka
pisane riječi i vrijednog kulturnog pregaoca je neosporna i već istaknuta na
više mjesta. Tome u prilog govori i činjenica o njemu kao strasnom bibliofilu
koji je cijeli život knjige znalački odabirao i sakupljao, ostavivši iza sebe
jednu od najvećih privatnih biblioteka u Bosni i Hercegovini. Njegova predanost
Arhivu grada Sarajeva, danas Historijskom arhivu Sarajevo, također je
evidentna. Pripala mu je uloga da bude prvi čovjek Arhiva u presudnim godinama
njegovog osnivanja i djelovanja – u okolnostima kakve nije mogao birati, ali on
je tu ulogu znalački i iskreno odigrao, ulažući sebe i svoj profesionalni i
ljudski angažman.
Hamid Dizdar umro je u Sarajevu 1967. godine, kada je bio na mjestu upravnika Arhiva. Njegovo ime zauvijek će ostati upisano u temeljima ove značajne institucije.
*Ovaj rad je pod naslovom Uloga Hamida Dizdara u arhivskoj djelatnosti autora Almire Alibašić-Fideler prvobitno objavljen u: Amir Brka (ur.), Djelo Hamida Dizdara: zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 9. 12. 2017. godine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2018.
[2]
Alibašić, A. Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi
Hamida Dizdara. Izdavač: Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 2008, str. 21.
(Dalje: Odabrani radovi Hamida Dizdara.).
[17]
Dobar izbor njegovih radova iz ovog konteksta nalazi se u već spomenutoj knjizi: Alibašić, A.
Džigal-Berkovac, I. Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara,
Sarajevo, 2008. Izdvojili bismo ovdje jedno izdanje koje je priredio u
kontekstu svoga bavljenja istraživanjem sevdalinke: SEVDALINKE. Izbor iz bosansko-hercegovačke
narodne lirike. Sakupio, odabrao i uredio Hamid Dizdar. Državna krugovalna
postaja. Sarajevo, 1944. godine, 237 strana.
[18]
Nezirović, A. Analitički inventar Zbirke varia (1829-1963), Izdavač: JU
Historijski arhiv Sarajevo. Sarajevo, 2011 (Dalje: Zbirka varia), str. 5.
[19]
Zbirka varia. Signature dokumenata (redoslijedom kako su navedeni u tekstu):
ZV-235; ZV-340; ZV-358; ZV-460; ZV-496; ZV-497.
[20]
Arhivist. Organ Saveza arhivskih radnika FNRJ, Beograd, 1954, sv. 2, str.
145-146.
[21]
Rodinis, A. Arhivska služba Bosne i Hercegovine – Povijesni razvoj i
perspektive. Magistarski rad: Andrej Rodinis. Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu. Zagreb, 2004, str. 42.
[22]
Šehović, A. Čekić, Dž. Zbirka arhivskih propisa Bosne i Hercegovine 1947.-2007.
Izdavači: Arhiv Bosne i Hercegovine i Istorijski arhiv Sarajevo. Sarajevo,
2007, str. 63.
Na današnji dan se navršava 121 godina od katastrofalne poplave, takozvanog “Velikog povodnja” rijeka Drine, Lima, Ćehotine i Rzava, u kojem su teško stradali Foča, Goražde, Višegrad i selo Skelani u općini Srebrenica, te sembersko podrinje od Zvornika do ušća Drine u Savu kod Rače, a jedan grad – Rudo – izbrisan je sa lica zemlje.
Ostalo je zabilježeno kako je rijeka Drina progutala veći dio kasabe Višegrada uz riječne obale, gdje su se nalazili dućani, kafane i naselje Jalija na ušću Rzava u Drinu.
10. novembra ujutro, Drina je već bila toliko nadošla da je prekrila most Mehmed-paše Sokolovića, a iz vodene mase je samo izvirivao kameni dio sofe na kojem se i danas nalaze lapidarni natipisi o podizanju i opravci mosta.
Nivo rijeke je dosegao 16,40 metara, te prekrio most za čitavih 160 centimetara. Kada se voda počela povlačiti 11. novembra, ubrzo se ukazala stara ćuprija, ali bez kamene ograde, koju je bujica odnijela.
Grad Višegrad pretrpio je veliku štetu, voda je odnijela most na Rzavu, a veći dio naselja bio je poplavljen. Pobješnjela bujica rijeke Lima je istog datuma odnijela i staru varošicu Rudo, koja se nalazila na njenoj lijevoj obali.
Od varošice je nakon “Velikog povodnja” uspravno ostao samo minaret džamije Mustafe paše Sokolovića, osnivača ovog gradića.
U Zbirci fotografija i razglednica Historijskog arhiva Sarajevo pod signaturom ZFR 761-789 nalazi se i album fotografija snimljenih za vrijeme i poslije poplave, a neke od njih Vam predstavljamo povodom obljetnice ove velike prirodne katastrofe.
Višegrad: Nova mahala pod vodom
Višegrad: Voda prekrila ćupriju
Višegrad: Ćuprija nakon poplave
Višegrad: Znatiželjnici promatraju ćupriju kojoj je voda odnijela korkaluk
Višegrad: Poplavljeno naselje
Višegrad: Glavna ulica
Višegrad: Hunkijar mahala nakon povlačenja vode
Goražde: Ploča koja obilježava visinu vode na dan 10. XI 1896.
Rudo: Novo Rudo (na slici gore) i Staro Rudo sa preostalom munarom (na slici dole)
Na današnji dan, 6. oktobra 1908. godine, samo jedan dan nakon proglašenja bugarske nezavisnosti od Osmanskog carstva, Austro-Ugarska monarhija je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine.
Car i Kralj Franjo Josip I. je objavio narodu ovog, de iure još uvijek osmanskog teritorija, svoju odlučnost da im dodijeli autonomiju i ustavni režim, pod svojim suverenitetom.
7. oktobra je Austro-Ugarska objavila da povlači svoje trupe iz Novopazarskog sandžaka. Time je i de facto okončana višestoljetna vlast Osmanskog carstva nad Bosnom i Hercegovinom.
Već sutradan, “Sarajevski list” je objavio proglas Cara Franje Josipa I.
“Zvanično:
Proglas na Narod Bosne i Hercegovine
Mi Franjo Josif I., Car Austrijski, Kralj Češki itd. i Apostolski Kralj Ugarski
stanovnicima Bosne i Hercegovine:
Kad je ono prije jednog pokoljenja Naša vojska prekoračila granice Vašijeh zemalja, dano Vam je uvjerenje, da nijesu došli kao dušmani, nego kao Vaši prijatelji s čvrstom voljom, da uklone sva zla, koja su Vašu domovinu godinama teško pritiskala.
Ova riječ, dana Vam u onome ozbiljnome trenutku, pošteno je odista održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budućnosti.
I Mi, na našu veliku radost, smijemo slobodno reći: sjeme, što je bačeno u brazde podrivanoga tla, bogatom je nikli istjeralo. I Vi isti morate to kao blagodat osjećati: da su namjesto sile i zuluma stupili red i sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se oplemenjujući uticaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod zaštitom uregjene uprave može svak plodovima svoga rada veseliti.
Sviju Nas je ozbiljna dužnost, da ovijem putem neumorno naprijed koračamo.
Imajući tu metu pred oočima držimo da je došlo vrijeme, da stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz Naše vjere u njihovu političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen političkoga života, odlučili smo Se podijeliti objema zemljama konstitucionalne ustanove – koje će odgovarati njihovijem prilikama i zajedničkijem interesima – i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za predstavništvo njihovijeh želja i koristi.
Neka se sluša i Vaša riječ, kad se unaprijed uzodlučuje o stvarima Vaše domovine, koja će kao i dosada imati svoju zasebnu upravu.
No prvi je neophodni uslov za uvagjanje ove zemaljske ustavnosti: opredjelenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S toga razloga, a i držeći na pameti one veze, koje su u starijem vremenima postojale izmegju naših dičnijeh Predaka na uagrskome prestolu i ovijeh zemalja, protežemo i Mi prava Naše suverenosti na Bosnu i Hercegovinu i hoćemo, da se i na ove zemlje primjenjuje red našljedstva, koji vrijedi i za Našu kuću.
Tako će stanovnici obiju zemalja postati učesnici u svijem onijem dobročinstvima, što ih može pružiti trajno učvršćenje njihove dosadanje veze. Novi će poredak biti jamstvo, da će kultura i blagostanje u Vašoj domovini naći sigurno ognjište.
Bosanci i Hercegovci!
Megju mnogijem brigama, koje Naš presto okružuju, ne će unaprijed biti pošljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro. Viša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenju zakona i u upravi zemlje; jednaka zaštita sviju vjeroispovijesti jezika i nacionalne svojstvenosti – sva ova visoka dobra uživaćete u punoj mjeri.
Sloboda pojedinca i dobro cjeline biće zvijezda vodilja Naše vlade za obadvije zemlje.
Vi ćete se zato podsigurno pokazati dostojni povjerenja, koje se u Vas polaže odanošću i vjernošću prema Nama i Našemu domu. I tako se Mi nadamo, da će plemeniti sklad izmegju vladara i naroda, taj najdragocjeniji zalog svega državnoga napretka, Naš zajedničli rad uvijek pratiti.
Dano u Našem kraljevskom glavnom i prestonom gradu Budim-Pešti.
Franjo Josif s.r. ”
(Sarajevski list, br. 120, od srijede, 7. oktobra 1908. godine, iz bibliotečkog fundusa Historijskog arhiva Sarajevo)
“Svečano puštanje u saobraćaj Trebevićke žičare 3. maja 1959. g. u 11h” (Foto: Milutin Vasiljević-Lilo)
Sarajevska uspinjača, puštena je u promet davne 1959. godine, a povezivala je Bistrik (583 m/nv) sa Vidikovcem na Trebeviću (1160 m/nv). Uspinjaču su projektovala i sagradila domaća preduzeća, a iz tadašnje Čehoslovačke, od preduzeća “Transeksport” naručen je samo pogonski dio. Na dolaznoj stanici na Vidikovcu kasnije je sagrađen istoimeni restoran, a svojom dužinom od 2.100 metara, trebevićka uspinjača bila je jedna od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji. Vertikalna visinska razlika između prve i zadnje stanice iznosila je preko 500 metara. Kabine, koje su primale 4-5 putnika, prevozile su putnike do Vidikovca za samo 12 minuta vožnje.
No, trebevićka uspinjača nije bila ni u prvim satima svoga rada pošteđena od vandalizma. O uništavanju društvenog dobra i neodgovornom ponašanju građana Sarajeva, pisalo je “Oslobođenje” već trećeg dana nakon puštanja uspinjače u saobraćaj, 8. maja/svibnja 1959. godine.
Pogonski dio uspinjače uvezen je od preduzeća “Transeksport” iz Čehoslovačke, dok je sve ostalo izrađeno u našoj zemlji. Kabine je radilo preduzeće “Impola” iz Slovenske Bistrice, dok su “Termoelektro” Beograd, “Jelšingrad” Banjaluka, “Energoinvest” Sarajevo i neka druga, izradili su ostale uređaje i dijelove.
Pri puštanju uspinjače u pogon ispoljili su se brojni problemi sa prekidima saobraćaja i oštećenjima opreme, kao posljedica nedovoljne obučenosti osoblja pri montaži i eksploataciji. Nakon donošenja odluke o sanaciji, istu je izvršila firma „METALNA” iz Maribora koja je eliminisala većinu nedostataka, ali je određeni broj njih ostao, a koje su otklanjali radnici tokom svog rada.
Međutim, dugogodišnjim radom (period od 33 godine) dolazilo je do ozbiljnih problema, te su nadležne institucije zabranjivale daljnji rad uspinjače, a tako je bilo 1977, 1982, 1986, 1987, a posebno 18. 11. 1989. kada je rad uspinjače zabranjen od strane Zavoda „ZRMK” iz Ljubljane.
Primjedbe su bile takve prirode da su za njihovo otklanjanje bilo potrebna značajna finansijska sredstva. Nakon djelimičnog otklanjanja nedostataka, od komisije je dobijena dozvola za rad uspinjače, ali sa umanjenim kapacitetom i pojačanim režimom pregleda i kontrole sklopova i elemenata.
Zbog ratnih dejstava, uspinjača je doživjela totalnu devastaciju, a u međuvremenu je i njen životni vijek od 30 godina – istekao.
Stara Trebevićka uspinjača je po kategorizaciji spadala u red kabinskih žičara s kružnim tokom i fiksnim kabinama. Po konstrukciji bila je dvoužetna žičara, tj. duž trase su se nalazila dva čelična užeta: jedno vučno, a drugo noseće.
Na trasi su bili projektovani i ugrađeni rešetkasti čelični stubovi sa raščlanjenim temeljima (ukupno 8 stubova). Kapacitet žičare je bio vrlo mali i bio je fiksan. Iznosio je 400 putnika/sat.
U današnjoj “Priči iz arhiva”, donosimo Vam vrijedna svjedočanstva o puštanju u rad Trebevićke uspinjače u mjesecu maju/svibnju 1959. godine iz dnevnog lista “Oslobođenje”.
OSLOBOĐENJE – PONEDJELJAK, 4 MAJ 1959.
Puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević
Svečanosti prisustvovali članovi Izvršnog komiteta CK SK BiH Grujo Novaković i Nisim Albahari – Uspinjačom se na Trebević stiže za 12 minuta – 800 izletnika može se prevesti za jedan čas u oba pravca – Savremeni uređaji obezbjeđuju sigurnu vožnju
Juče je na svečan način na polaznoj stanici u ulici Dimitrija Tucovića puštena u saobraćaj uspinjača Sarajevo-Trebević. Otvaranju je prisustvovao veliki broj građana, koji su ispunili čekaonicu uspinjače i plato ispred nje. Među prisutnima zapaženi su Grujo Novaković, Nisim Albahari, članovi Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, Dane Olbina i Čedo Kapor, članovi Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, Braco Kosovac državni sekretar za robni promet i drugi javni i politički radnici. Puštanje uspinjače u saobraćaj veliki broj Sarajlija pratilo je iz svojih kuća, okolnih ulica i bašta.
Poslije govora Ljube Koje i zahvale Ibrahima Slavića, direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća, koji će voditi brigu o uspinjači, krenula je prva kabina ka Trebeviću. U njoj su bili Grujo Novaković, Nisim Albahari i Ljubo Kojo. Polazak prve kabine u 12,20 časova prisutni su pozdravili burnim aplauzom.
Izgradnja uspinjače u Sarajevu – građevinski i montažni radovi – počela je prije godinu dana, a pripremni radovi još 1956. godine. Ukupno je uloženo 221,000.000 dinara. U izgradnji i isporuci opreme za uspinjaču, čija dužina iznosi nešto oko dva kilometra, učestvovalo je nekoliko domaćih i jedno inostrano preduzeće. Pogonski dio uspinjače uvezen je od preduzeća “Transeksport” iz Čehoslovačke, dok je sve ostalo izrađeno u našoj zemlji. Kabine je radilo preduzeće “Impola” iz Slovenske Bistrice, dok su “Termoelektro” Beograd, “Jelšingrad” Banjaluka, “Energoinvest” Sarajevo i neka druga, izradili su ostale uređaje i dijelove.
Iz Sarajeva na Trebević uspinjačom, sa koje se otkriva veoma lijep pogled na grad i okolinu, putuje se samo 12 minuta. U 50 kabina, koliko ih ima uspinjača za jedan sat, u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Uspinjača je snabdjevena sa svim sigurnosnim signalnim uređajima, kao i akumulatorom za slučaj nestanka struje. Na polaznoj i trebevićkoj stanici izgrađene su čekaonice u kojima se nalaze i mali bifei.
OSLOBOĐENJE – UTORAK, 5 MAJ 1959.
PRVI PUTNICI: GRUJO NOVAKOVIĆ, NISIM ALBAHARI I LJUBO KOJO
SA USPINJAČE U POKRETU PRUŽA SE PANORAMA SARAJEVA
S velikom radošću građani Sarajeva prisustvovali su svečanom puštanju u saobraćaj uspinjače na Trebević. Polazak prve kabine, u kojoj su bili članovi Izvršnog komiteta CK SK Bosne i Hercegovine Grujo Novaković i Nisim Albahari i pretsjednik Gradskog vijeća Ljubo Kojo prisutni su pozdravili burnim aplauzom.
U 50 kabina, koliko ih ima uspinjača, za jedan sat u oba pravca može se prevesti 800 izletnika. Snabdjeven modernim uređajima, ovaj komunalni objekat pretstavlja atraktivnu novost i siguran i lak uspon do “pluća Sarajeva“, gdje će hiljade Sarajlija i gostiju brže i ekonomičnije stizati da nađu potrebnu okrepu i osvježenje.
OSLOBOĐENJE – SRIJEDA, 6 MAJ 1959.
Šest hiljada vožnji uspinjačom za 2 dana
DILEMA OKO RADNOG VREMENA: ZAŠTO SAMO DO 20 ČASOVA?
U nedjelju je Trebević primio prve izletnike uspinjačom. Od 12 sati, kada je uspinjača puštena u saobraćaj, pa do 20 sati, prevezlo se na ovo omiljeno izletište Sarajlija, nešto oko 3000 ljudi. Svi oni koji su toga dana htjeli da se provozaju uspinjačom, u tome nisu uspjeli. Najmanje 2000 Sarajlija ostalo je pred polaznom stankom sa neispunjenom željom. Slika prvog dana ponovila se i u ponedjeljak. Red za uspinjaču počeo se stvarati već u 12 sati. Od 14 do 20 sati naveče na Trebević je prevezeno nešto preko dvije i po hiljade građana.
Kao što je poznato, uspinjača sada radi po privremenom redu vožnje: od 14 – 20 časova. Kako kažu u Gradskom saobraćajnom preduzeću, u najskorije vrijeme uspinjača će raditi preko cijelog dana. Međutim, već sada treba reći da se građani žale što uspinjača ne saobraća bar do 22 sata. Besumnje, ove primjedbe imaju rezona.
OSLOBOĐENJE – PETAK, 8 MAJ 1959.
TABLE SA OPOMENAMA NE POMAŽU !
DEVET ODGOVORA DIREKTORA GRADSKOG SAOBRAĆAJNOG PREDUZEĆA IBRE SLAVIĆA POSLIJE PRVIH ISKUSTAVA SA USPINJAČOM
Uspinjača Sarajevo – Trebević izazvala je živo interesovanje građana. Sasvim razumljivo da je ono popraćeno čitavim nizom priča i diskusija, realnih i nerealnih. Zato smo juče razgovarali sa direktorom Gradskog saobraćajnog preduzeća Ibrom Slavićem. Evo pitanja koja smo mu postavili i dobijenih odgovora:
1. Kakva je dosadašnja posjeta uspinjači?
– Za prva tri dana obavljeno je 9418 vožnji. To najbolje pokazuje koliki je interes.
2. Kako se građani odnose prema postrojenjima i da li se drže propisanog reda?
– Prvog dana posjetioci su savim uništili nove pokretne branike, tako da smo noću morali postaviti nove… Oko donje stanice posadili smo boriće i ukrasno šiblje i sve je to izgaženo… Na gornjoj stanici razbijeno je osam velikih stakala, a na donjoj pet… U nekoliko kabina oštećena su sjedišta i čak odvaljeni neki dijelovi… Djeca iz kabina bacaju kamenje za vrijeme vožnje. Zabranili smo unošenje vazdušnih pušaka u kabine jer su neki putnici pucali na prolaznike (!?)… Pored svega ovoga djeca se penju na stupove. Postavili smo table sa opomenama, ali to ne pomaže…
3. Kolika je bezbjednost putnika u kabinama ako se pridržavaju propisa?
– Stopostotna… Samo, mnogi putnici proviruju iz kabina , a to je veoma opasno, posebno na ulazu i izlazu iz stanica jer je razmak između kabina i stupova svega dvadeset santimentara.
4. Šta treba da učine putnici ako uspinjača stane za vrijeme vožnje?
– Da sačekaju poziv osoblja a zatim otvore kutiju na stropu. U njoj se nalazi pismeno uputstvo i kanap. Poslije toga da otovre poklopac na podu i puste kanap do službenika od kojeg će dobiti sajlu i vreću i tako sići na zemlju. No, to treba uraditi samo u slučaju krajnje nužde. Sve eventualnosti su predviđene. Ako uspinjača stane, zbog nestanka struje, uključićemo dizel-agregat koji će kabine odvesti na stanicu. Istina, kabine će se ovako kretati šest puta sporije. Kao što vidite, do nekih većih smetnji ne može da dođe.
5. Da li je već neko lažno upotrijebio alarmni poziv?
– Nije.
6. Zašto dozvoljavate vožnju djeci bez roditelja?
– Osoblje uspinjače dobilo je pismena uputstva po kojima ne smiju da puštaju djecu u kabine bez pratnje. Djeca najčešće dolaze bez roditelja i zbog toga smo prisiljeni da obično uz troje djece u kabinu stavljamo i nekog odraslijeg.
7. Otkako je počela da radi uspinjača, bilo je nekoliko zastoja. Čime ih objašnjavate?
– “Elektrodistribucija” vrši remont na dalekovodu Sarajevo – Bogatići, koji će potrajati još oko 20 dana. Zbog toga dolazi do pada napona u mreži. Kada jačina struje poraste, dolazi do preoterećenja koje izbacuje sklopku u trafo-stanici i nestanka struje. To je bio uzrok zastoja… Dogovorili smo se sa “Elektrodistribucijom” i ona će prekidati rad oko 16 časova tako da do prekida usljed nestanka struje može da dođe samo između 12 i 16 časova… Za slučaj da dođe do trajnog prekida rada uspinjače , usljed nestanka električne struje, prevešćemo sve putnike koji budu imali povratne karte autobusima sa Trebevića, kao što smo to uradili prekjuče.
8. Kada će Gradsko saobraćajno preduzeće definitivno primiti uspinjaču od čehoslovačkih stručnjaka?
– To je samo pitanje dana, jer je komisija izvršila tehnički prijem.
9. Kada ćete uvesti stalni red vožnje?
– I to je pitanje dana… Kako je interesovanje veliko, svi su izgledi da će uspinjača raditi svakog dana i prije podne.
OSLOBOĐENJE – PETAK, 22 MAJ 1959.
POSLIJE SERVISNOG PREGLEDA – SUTRA SE USPINJAČA PUŠTA U SAOBRAĆAJ
Sutra će , poslije servisnog pregleda, biti puštena u redovan saobraćaj uspinjača za Trebević. Po novom redu vožnje, uspinjača će raditi svakog dana od 7 do 21 sat, a nedjeljom i praznikom do 22 sata.
Da bi se obezbijedio putnicima sa povratnim kartama povratak u grad, na blagajni donje stanice u 19.30 sati prestat će prodaja povratnih karata. To će praktično omogućiti prevoz svih putnika sa Trebevića do 21, odnosno do 22 sata.
Direktro Gradskog saobraćajnog preduzeća Ibrahim Slavić posebno nam je skrenuo pažnju na činjenicu da će posljednje kabine sa gornje stanice polaziti tačno u 21, odnosno 22 sata.
Autobus za Jahorinu, koji polazi sa gornje stanice uspinjače polaziće u 15.30 a vraćaće se u 20 sati. Nedjeljom se može otići na Jahorinu u 8 i 14 sati, a vratiti u 12 i 20 sati. Za ovu autobusku liniju u posljednje vrijeme vlada slabo interesovanje. Tako je u subotu i nedjleju u šest vožnji prevezeno svega 20 putnika.
“Svečano puštanje u saobraćaj Trebevićke žičare 3. maja 1959. g. u 11h” (Foto: Milutin Vasiljević-Lilo)
Robna kuća “Sarajka”, na dan otvaranja, 5. aprila 1975. godine (Foto: Milutin Vasiljević – Lilo)
Prema pisanju sarajevskog “Oslobođenja” od 6. aprila 1975. godine, otvaranje robne kuće u Sarajevu prethodnog dana bilo je popraćeno davanjem nadimka “plava ljepotica” ovom izuzetnom zdanju izgrađenom na tadašnjem Trgu oktobra, mjestu gdje su se do tada nalazile zgrada “Gradina” i kafana “Istra“.
Robna kuća je izgrađena, opremljena i puštena u rad 5. aprila 1975. godine, kao poklon preduzeća “Unima” za tridesetogodišnjicu oslobođenja grada.
Rezultat zajedničke investicije preduzeća “Unima“, “UPI” i “Stambeno preduzeće Sarajevo“, robnu kuću je od 28. februara 1974. do početka 1975. godine, po projektu arhitekta inž. Vladimira Zarahovića iz ZSP “Dom”, gradilo GP “Vranica” iz Sarajeva.
(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)
Ukupne korisne površine od 17.111 kvadratnih metara, izdvojeno je 11.000 kvadratnih metara za proces prodaje. Na pet spratova, u Robnoj kući su smješteni prodajni prostor sa 16 odjeljenja, supermarket, snek-bar, restoran, garderoba, uprava, dispečerski i mehanografski centar, odjeljenje kredita, skladišni, sklonišni i manipulativni prostor.
Broj od 500 zaposlenih, uz niz najsavremenijih instalacija garantirao je ispravno funkcionisanje objekta, a puni komfor potrošaču davale su uzlazne i silazne pokretne stepenice, 3 osobna i 2 teretna lifta koji su pokrivali svih 5 spratova Robne kuće.
Prema riječima prvog direktora “Unime”, Nezira Muzura, zahvaljujući objektu robne kuće građanima i gostima grada omogućeno je da kupe reprezentativnu, kvalitetnu robu, da biraju između nekoliko desetina hiljada artikala, da nađu proizvode kakvi do sada u Sarajevu nisu prodavani.
– Prvi put od postojanja glavnog grada Bosne i Hercegovine, njegovim žiteljima omogućeno je da se na jednom mjestu snabdiju svim robama neophodnim porodici – kazao je Muzur.
Prvi direktor “Sarajke” Nezir Muzur (Foto: “Oslobođenje”, 6. IV. 1975.)
Evo kako su svoja sjećanja na “Sarajku” opisali Raif Čehajić i Nebojša Šerić – Šoba:
„Početkom sedamdesetih godina, dok je ovaj dio grada, naročito u večernjim satima, bio vrveće šetalište poput mravinjaka, na kome se svake noći od Baščaršije do Velikog parka kretala kolona šetača – i onaj ko nije bio tu nije mogao ni sresti svoje društvo – započela je, prema projektu arhitekte Vladimira Zarahovića, gradnja najveće robne kuće u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon njenog otvaranja postala je – rečeno današnjim žargonom – najveći šoping centar. Prestižno mjesto za kupovinu, ne samo za Sarajlije. Kvalitet i modni trend njene robe jedino je mogao da ugrozi poneki primjerak nabavljen na tršćanskom Ponte Rosu, u “Đovaniju” ili istanbulskoj “Kapali čaršiji”. Ovdje se moglo nabaviti sve, gotovo sve, od igle i konca do televizora, kasnije kompjutera i olimpijskih skija.
“U “Sarajku” sam ulazio obično od kina “Dubrovnik”, gdje su me dočekivale nasmijane i ljupke prodavačice na štandovima, mada sam ponekad ufurao i iz suprotnog pravca da bi pogledao šta je u ponudi od novoobjavljenih knjiga. Rijetko bih se odatle spuštao u suteren, gdje se nalazila elektronika i bijela tehnika kao i jedan od najvećih sarajevskih hipermarketa, nego bih to činio direktno s ulice. Na prvom spratu sam se divio modnoj odjeći kupujući moderne džempere, rjeđe i odijela, a na drugom i trećem robi koju sam ovdje samo ponekad nabavljao.
(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)
Mada sam ovdje kupio dosta i aparata za kućanstvo i modernu garderobu, danas nemam ama baš ništa od te robe što bi me podsjećalo na “Sarajku”. Tegetplavo odijelo, koje sam oblačio rijetko i to samo za svečane prijeme, rođendane ili praznike, “Pikove” košulje i džempere marke “Rašica” za vrijeme rata odnijele su prve komšije provalivši u stan. Istu sudbinu dožio je i “Samsungov” televizor sa plejerom, “Filipsovi” kućanski aparati i druge vrijedne stvari.“[1]
„U dubinama svog sjećanja iskopao sam sliku početka građenja Sarajke. Sjećam se ograde, i radnika koji su počeli da ruše kojekakve stare, dotrajale zgrade. Funkcioneri su se užurbano motali oko gradilišta i sve je upućivalo da će to biti sjajan objekt, biser socijalističkog društva. To mi se učinilo strašno moćno, toliki ogroman prostor će da bude iskorišten za građenje nečega mnogo boljeg. Svi prolaznici su bili jako sretni da vide da se nešto novo gradi…
(Foto: monografija “Sarajevo”, Turistički savez Sarajeva, Ljubljana 1979.)
I jednog dana, pojavila se ta RK Sarajka, u svojoj ljepoti i sjaju, simbol rastućeg društva, samoupravljanja, budućnosti i vjere u bolje sutra. Meni kao klincu koji je rijetko kad silazio s Điđikovca, Robna kuća je bila magični centar grada, svemirski brod parkiran ispred Velikog parka, egzotični objekt pun igračaka i koječega. Tete koje su tu radile uvijek su imale one smiješne HTZ polu-papuče-polu-sandale s izuzetno visokim petama, i s rupom na vrhu. Njihove najlon čarape su uvijek bile poderane i s godinama koje su prolazile i robna kuća je sama počela da se polako dere. Nesreća robne kuće je da je nije izgradio Le Corbusier ili Frank Lloyd Wright, tako da nije bilo šanse da se njena historijska uloga u nastajanju jednog grada zauvijek sačuva činjenicom da ju je sagradio neki slavan arhitekta. Naprotiv, postala je meta lešinara postratnog društva kojima je samo stalo da dobiju savršenu lokaciju za neku drukčiju zgradu koja će biti izgrađena na tom istom mjestu.“[2]
Robna kuća “Unima” radila je do izbijanja rata 1992. godine, da bi, potpuno devastirana, bila konačno srušena 2007. godine. Na njenom mjestu danas je moderni “BBI Centar”, koji je svečano otvoren 6. aprila 2009. godine.
