U Termama Čatež u Sloveniji je 15. i 16. maja ove godine održana međunarodna konferencija i okrugli sto “Arhivi u kriznim vremenima” u organizaciji Arhivističkog društva Slovenije, Hrvatskog arhivističkog društva, Arhivističkog udruženja/udruge Bosne i Hercegovine te Društva arhivskih radnika Vojvodine.

Na konferenciji su svoje radove prezentirali dr sc. Izet Šabotić iz Arhiva tuzlanskog kantona (Recesijski uticaj na marginalnost arhivskih ustanova u BiH) i v.d. direktora Historijskog arhiva Sarajevo mr Sejdalija Gušić (Požar u državi, kriza u Arhivu).

“Komercijalno oglašavanje u sarajevskoj štampi (1880-1943)” naziv je izložbe autora Velida Jerlagića, arhiviste Historijskog arhiva Sarajevo, koja je otvorena jučer u Brusa bezistanu, depadansu Muzeja Sarajeva.

Postavka donosi pregled reklamiranja različitih firmi, agencija i djelatnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća u Sarajevu, otvarajući pogled u načine i razvoj kvalitete oglašavanja u tom istorijskom periodu.

Štamparije, pomorski transport, trgovačke agenture, građevinski materijali, bankarstvo, građevinsko poduzetništvo, hoteli i restorani, zanati, bravari, cvjećari, kamenoresci, proizvodnja pića i hrane, obućari te pekari, samo su neki od brojnih subjekata čiji su se oglasi našli u tadašnjim dnevnim novinama i periodici.

Autor izložbe je, pozdravljajući prisutne, naglasio da postavka predstavlja veliki doprinos istraživanju Sarajeva s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Postavka pokazuje i velike razlike u nekadašnjem i sadašnjem oglašavanju.

Na izložbi je također moguće vidjeti kako se kroz 80 do 100 godina razvijala privreda u BiH. Nisu se samo lokalni ljudi oglašavali, već su biznise otvarali ljudi iz cijele Austrougarske monarhije, pa i okruženja.

Izložba zorno pokazuje i multietničnost Sarajeva. Za ovu postavku istraženo je oko 5.000 reklama, dok je za postavku odabran samo manji dio koji najbolje govori o prošlosti Sarajeva.

Neki od brendova koji su se tada oglašavali nastavili su djelovati i nakon Drugog svjetskog rata. To su firme koje su opstale toliko decenija, a danas su ugašene ili su na tom putu.

Direktor Historijskog arhiva Sarajevo Sejdalija Gušić ocjenjuje da je arhivska građa memorija društva i zajednice te bitan dokaz njenog identiteta. Smatra da je 66. godišnjica Arhiva prilika da se naglasi značaj očuvanja arhivske građe kao kolektivne memorije nacija i društva, ali i ohrabri javnost i pojedince da prvi put konsultuju i koriste arhivsku građu.

“Historijski arhiv u svojim fondovima i zbirkama – njih 658 s oko 11.000 dužinskih metara arhivske građe privilegirano čuva povijest Sarajeva i BiH od 16. do kraja 20. stoljeća”, kazao je Gušić.

Izložba će biti otvorena do 16. maja ove godine.

Okončan jedinstven projekt Historijskog arhiva Sarajevo: dvoje arhivista pet godina prepisivalo je podatke iz popisa obavljenog u BiH za vrijeme vladavine Austro-Ugarske.

Gdje je u vrijeme popisa stanovništva 1910. godine živio veliki književnik Isak Samokovlija? To je bilo u Hadži Sulejmanovoj ulici na broju 22, u Sarač Ismailovoj mahali. U istoj mahali, ali u ulici Banjski brijeg, vlasnik kuće bio je Josip Štadler, vrhbosanski nadbiskup, u kojoj su stanovali neki zaposlenici Katoličke crkve. Isak Samokovlija je stanovao sa ocem Mojseom Isakom Samokovlijom u kući čija je vlasnica bila Sara Perera. Mojse je tada imao 47 godina, bio je vlasnik trgovine, a Isak je imao 21 godinu i u vrijeme popisa nalazio se na studijama u Beču.Dr. Safvet-beg Bašagić, jedan od najvećih bh. intelektualaca i jedna od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti, te začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka, istaknuti pjesnik, prevoditelj, historičar, političar, predsjednik Bosanskog sabora, tada je stanovao u mahali Mimar Sinana, ulica Sunullah-efendijina br. 12, koja je inače zahvatala više sarajevskih mahala. Imao je 40 godina u vrijeme popisa, a u popisnom listu je stajalo 42, s napomenom – odoka – pisalo je da je književnik, narodni poslanik i zemljoposjednik, bez kmetova. Njegovo vlasništvo je činio jedan čifluk. Zajedno sa njim u kući, čija je vlasnica bila Habiba Neretljak, stanovala su mu i braća Teufik-beg, Muhamed-beg i Osman-beg, kao i sestra Kana. iz popisnog lista se vidi da su Bašagići imali poslugu: Mustafu Slinića, Muharema Muzaferovića i Zlatku Arnautović.

Za razliku od Safvet-bega Bašagića, Nura-hanuma Fadilpašić, udova prvog sarajevskog gradonačelnika Mustaj-bega Fadilpašića, koja je poticala iz poznate porodice Gradaščević, bila je vlasnica 917 čifluka. Smatrali su je najvećim zemljoposjednikom u BiH. Tada je imala 62 godine i živjela je sa sinovima Sadik-begom i Fadil-begom. Stanovala je u kući koja je bila njeno vlasništvo, u ulici Filipović obala, mahala Čoban Hasan, u kojoj je tada živio, ali u ulici Skenderija 13, Ćiro Truhelka, upravnik Zemaljskog muzeja. Vlasnik kuće u kojoj je stanovao Truhelka, inače rođen 1. februara 1865. u Osijeku, bio je Halid-beg Hrasnica. Truhelka je živio sa majkom Marijom, suprugom Danicom, sinom Branimirom i kćerkom Agatom.Na potpuno drugom dijelu Sarajeva, stanovao je mladi Gavrilo Princip, dakle, u mahali Ćemal-beg, II gradski kotar (Koševo), ulica Jezero br. 10. U popisnom listu stoji da je 15-godišnji Gavrilo, koji će četiri godine kasnije postati planetarno poznat nakon što je izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, bio posteljaš. Iznajmljivao je samo jedan krevet u stanu čiji je vlasnik bio Aćim Božić, bakalin, rodom iz Glamoča. Sa gimnazijalcem Gavrilom posteljaš u sobi je bio 12-godišnji Nikola Princip, učenik Trgovačke škole.

“Ne piše u popisnom listu da li su bili u rodu i šta” – kaže nam arhivista Fuad Ohranović iz Historijskog arhiva Sarajevo. Zajedno sa Almirom Alibašić- Fideler, koja je trenutno na porodiljskom bolovanju, Ohranović je od 2009. unosio podatke vezane za popis 1910. godine.

Pet godina prepisivanja

“Kolegica je to počela sama raditi, onda sam se i ja priključio, da bi na kraju sam završio. Sve je trajalo punih pet godina”, kaže Ohranović. U međuvremenu su priredili i izložbu posvećenu tom popisu, prema kojem je sarajevsko okružje 1910. godine imalo 288.061 stanovnika.

“Prebacili smo u elektronsku formu podatke zapisane rukom o 51. 919 stanovnika Sarajeva. Dakle, u pitanju je samo uže gradsko jezgro, koje su činili Čaršija, Koševo, Bjelave, Kovači, Grad, Hrvatin, Bistrik- Čobanija”, navodi Ohranović, napominjući da se svaki od tih sedam sarajevskih kotara ili rejona sastojao od mahala, a mahale, opet, od ulica.

Grad Sarajevo je imao svoj poseban statut i bio izdvojen iz nadležnosti Kotarskog ureda i Okružne oblasti Sarajevo, koja je obuhvatala i Višegrad, Rogaticu, Foču, Visoko, Hadžiće… Prema ovom popisu, najviše stanovnika živjelo je na Koševu (9.519), a najmanje u petom kotaru Grad (Kastel)- 3.622.Ohranović ističe da je to bio četvrti popis stanovništva za vrijeme Austro- Ugarske. Prvi je bio 1879, pa 1885, pa 1895, a ovaj iz 1910. bio je najdetaljniji. Obavljen je 10. oktobra, umjesto u aprilu, kako je prvobitno planirano, zbog izbora za Sabor i da se ne bi nanijela šteta poljskim radovima. Podaci su upisivani u posebne kućne liste s 36 rubrika. Zanimljivo je da one nisu bile jednake. Samo u Sarajevu, Bihaću, Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci i u Travniku korišten je isti obrazac. Naš sagovornik nije upoznat s tim kakvo je stanje ove popisno-arhivske građe u drugim spomenutim gradovima, jedino zna da je tuzlanska, nažalost, izgorjela u Drugom svjetskom ratu. No, izvjesno je: nakon što su Almira Alibašić- Fideler i on završili svoj dio posla, slijedi programsko sređivanje podataka, nakon čega će svako moći ući u ovu interesantnu bazu.

Prilog za porodično stablo

“Prvi put u BiH imamo mogućnost da klikom dođemo do podataka o svojim precima: gdje su živjeli, s kim, šta su posjedovali, čime su se bavili, kakvo im je bilo bračno stanje, vjerska pripadnost, materinski jezik, pa čak ima i rubrika o tjelesnom stanju. Mnogi će saznati nešto više o porodičnom stablu, a najviše će biti obradovani istraživači austrougarskog perioda” – govori Ohranović.

Zašto nisu skenirali liste, ne bi li bilo jednostavnije?

“Nama je bilo važno doći do tačnog sadržaja popisnih listova, a kada imate rukopis onda je to veći problem” – kaže Ohranović, napominjući da se tadašnje stanovništvo dijelilo na bosanskohercegovačke pripadnike, i njih je bilo najviše, 33.573, zatim na državljane kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću- Austrija (8.595), na državljane zemalja ugarske svete krune (8.191) i na inozemce (1.560).

“Popisivači su upisivali onako kako su čuli, pa nije bilo uvijek jednostavno odgonetnuti o čemu je riječ. Zato smo ponegdje i napisali dva, tri moguća naziva nekih gradova. Inače, posebno kada je u pitanju domaće stanovništvo, za starosnu dob popisnika se često kaže otprilike” – ističe Fuad Ohranović, koji ne zna kada će se ovi podaci naći u virtualnom svijetu. Od para zavisi. U najboljem slučaju, moglo bi biti za nekoliko mjeseci.

Ohranović vraća na police kućne listove, a na vrhu ostavlja onu s Gavrilom Principom:

“On se sada najviše traži” – smije se arhivista.

(Edina Kamenica)

U okviru manifestacije Dani Kantona Sarajevo Historijski arhiv Sarajevo organizirat će Dan otvorenih vrata 6. maja 2013. godine u prostorijama Arhiva u ulici Alipašina 19.

Istog dana, u Parizu u zgradi UNESCO-a, Historijski arhiv Sarajevo postavit će i nekoliko svojih panoa na izložbi pod nazivom “Slavenski glavni gradovi u arhivskim dokumentima”. Izuzev Sarajeva, kojeg će predstaviti Historijski arhiv Sarajevo, učešće će uzeti gradski arhivi svih slavenskih glavnih gradova: Moskva, Minsk, Varšava, Prag, Bratislava, Ljubljana, Zagreb, Podgorica, Beograd, Skoplje i Sofija.Izložba će biti postavljena do 15. maja.

U okviru manifestacije Dani Kantona Sarajevo Historijski arhiv Sarajevo obilježit će i 65. godina postojanja i rada. Za tu priliku štampao je knjigu “Mustafa Mulalić kao sakupljač sevdalinki: Nove kajde za stare sevdalinke”. Promocija će se održati u Art kući sevdaha 9. maja, kada će Arhiv ujedno obilježiti i Dan Evrope jer je sevdalinka evropsko kulturno naslijeđe.

V. d. direktora Historijskog arhiva Sarajevo mr. sc. Sejdalija Gušić i Milena Gašić predstavili su rad “Historijski arhiv Sarajevo – balansiranje između zakona” na međunarodnoj konferenciji arhivista “Tehnični in vsebinski problemi klasičnega in elektronskega arhiviranja” održanoj u Radencima, Republika Slovenija, od 02. – 04. aprila 2014. godine u organizaciji Pokrajinskog arhiva Maribor.

Tekst je donio analizu pozitivnih zakonskih propisa vezanih za slobodu pristupa informacijama, zaštitu ličnih podataka, autorskim i srodnim pravima i izdavačkoj djelatnosti u odnosu na Zakon o arhivskoj djelatnosti i praksi u Historijskom arhivu Sarajevo.

Tokom demonstracija u Sarajevu 06.02.2014. godine, oštećena je zgrada Predsjedništva BiH. Naročito veliku štetu pretrpio je Arhiv BiH, koji se tu nalazi od svog osnivanja 1947. godine. Polupani su prozori na kancelarijama i uništen je inventar koji se koristi za svakodnevni rad. Prava tragedija je nastala kada je zapaljen Depo 1, prostorija u kojoj se čuva najstarija i najvažnija arhivska građa – od otomanskog perioda do kraja Drugog svjetskog rata. Tu se čuvala Zbirka poklona i otkupa, Zbirka personalnih dosjea, novopreuzeti fond Doma za ljudska prava BiH u kojem je 40.000 dosjea, zatim mikrofilmovi iz raznih arhiva, kopije iz bečkih arhiva, dokumentacija Komisije za utvrđivanje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata, arhiv koji se odnosi na Višu sudačko-šerijatsku školu u BiH, građa iz perioda Kraljevske banske uprave Drinske Banovine i NDH…

U zbirci je bilo desetak orijentalnih rukopisa, izuzetne vrijednosti, nekoliko fermana, berata, buruldija, izuzetne vrijednosti, kaligrafskih dijela…

Fondovi koje je plamen poštedio su natopljeni vodom, tako da će prave razmjere ove tragedije biti poznate tek za koji dan.

Neshvatljivo je, da u XXI stoljeću postoje takve destruktivne snage koje su spremne uništiti nešto što predstavlja temelj društva i države, njenu kulturno-historijsku osnovu, koja je važan dio ukupne svjetske kulturne baštine.

Historijski arhiv Sarajevo stavlja na raspolaganje kolegama iz Arhiva Bosne i Hercegovine svoje ljudske, stručne, tehničke i smještajne kapacitete kako bi pomogli u saniranju nastale katastrofalne štete i normalizaciji rada najznačajnije arhivske institucije u Bosni i Hercegovini.

(mr sc. Sejdalija Gušić, v.d. direktor)

U četvrtak, 23. I 2014. godine je Historijski arhiv Sarajevo posjetio ambasador Republike Austrije nj. e. Martin Pammer. Ambasador Pammer se interesirao za zbirke i fondove našega arhiva, čiji dio su mu prezentirali v.d. direktora HAS-a mr Sejdalija Gušić i v.d. predsjednik Upravnog odbora HAS-a dr Senija Milišić.

Ambasador Pammer je bio osobito impresioniran izdanjem “Sarajevskog adresara” iz 1914. godine, u kojem se, kako kaže, “može prepoznati etnička i konfesionalna struktura Sarajeva toga vremena”.

Odlukom Vlade Kantona Sarajevo i Upravnog Odbora Historijskog arhiva Sarajevo, na funkciju v.d. direktora Historijskog arhiva Sarajevo od 19. decembra 2013. godine imenovan je arhivski savjetnik, mr Sejdalija Gušić.

Dana 17. januara navršava se 101 godina kako je otvoreno Vakufsko (muslimansko) Gajretovo sirotište a kasnije “Đački dom” na Vrbanjuši, odnosno u Čadordžinoj ulici. Kako navodi “Sarajevski list” od 17. 1. 1913. godine „Zgrada je po najmodernijem načinu sagrađena, te odgovara potpuno svojoj svrsi“. Danas je to depo-prostor JU Historijski arhiv Sarajevo u kome se čuva arhivska građa i dokumentacija različite provenijencije iz više historijskih epoha ovog grada i države. Na neki način „sirotište“ za neprocjenjivo vrijednu arhivsku građu, našu pisanu kulturno-historijsku baštinu.

U tekstu pod naslovom „Muslimansko sirotište“, štampan 1913. godine od Vakufsko-mearifskog saborskog odbora, navodi se kako je 4. januara 1912. godine na sjednici XI. vakufskog sabora zaključeno da se osnuje islamsko sirotište te u tu svrhu daju potrebna sredstva.

Ovu ideju podržala je i Zemaljska vlada te pomogla Vakufskoj upravi u BiH. Nacrte za ovu zgradu sastavio je vakufski inžinjer Ivan (Johan) Dworžak (član Zemaljske građevinske direkcije / Landes Baudirektion) a gradnja je povjerena građevinskoj tvrtki Saliha Ćeme. Radovi na objektu započeti su u proljeće a okončani krajem oktobra / listopada 1912. godine. Kako navodi Sarajevski list otvaranju ovog lijepog građevinskog zdanja prisustvovali su Oskar Potiorek, poglavar Zemaljske vlade te gradonačelnik i „cijelo činovništvo grada Sarajeva…“. Vakufski direktor Šerif ef. Arnautović i poglavar Potiorek su se tom prilikom obratili prisutnima i otvorili zgradu.

Ovaj objekat je smatran za „bez sumnje jedan od najvećih i najpotrebnijih vakufskih institucija u Sarajevu i Bosni i Hercegovini“ kako se ističe u jednom tekstu Novog Behara iz 1928. godine. Pojedini tekstovi navode da je u krugu ove zgrade bila bašta / vrt, u gradu među najuređenijim i najljepšim.

Danas je ovaj objekat je kroz Separat za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa za Regulacioni plan “Logavina” rađenog od strane Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo valoriziran kao “…objekat materijalne i nematerijalne baštine tj. arhitektonske, ambijentalne i dokumentarno-historijske vrijednosti. Mjere zaštite koje se predviđaju za ovaj objekat podrazumijevaju radove tekućeg održavanja, restauracije, rekonstrukcije i revitalizacije.”

“Život je u samom zavodu čas jednostavan, čas bujan i šarolik, ali uvijek skladan i uredan. Sad je u ovoj velikoj gragjevini grobna tišina, sad najednom zabruje mnogi sitni glasovi, očuje se tutnjava i galama kad ospu mališani kao pčele iz košnice iz jedne dvorane u drugu, iz mekteba u zabavište, iz zabavišta na ručak, večeru, sad na namaz, sad opet u zabavu; najednom se sve sjati kao u kakvu radionicu, sad se čiste odijela, sad je sprema za počinak i – za čas opet vlada grobna tišina, sve je u duboku snu, slatku, bezbrižnu, kakav čovjek samo u ovo nevino mladenačko doba uživa.

U spavaonicama je nijema tišina a samo pri maloj električnoj lampi vidiš, da tu ima živih stvorova, koji se na čistim posteljama u slatku snu odmaraju od bujna im dnevnog života. U neko doba vrata se otvaraju, ulai pazitelj tiho i mirno, prikučuje se svakoj postelji, pa poput brižne majke na jednog navlači pokrivač, što je spao sa njega, drugog prenamješta, jer se ružno okrenuo u snu, trećeg diže s poda, bio je siromah posve na pod spao. U stanovito doba u jutro opet sve oživi, ustaje se čilo i veselo, laća se abdesta, namaza, nauke, posala i zabava, što je već čemu red i propis.”

A u ovakvoj zadruzi i treba da ima nekog reda, jer je ova družina baš za to ovdje, da se redu priučava. U jutro se ustaje za rana, prvo je odijevanje, pa abdes i namaz, za tim je u 8 sati doručak, od 8 do 8 1/2 sprema se za nauku, u mekteb i školu, u 8 1/2 sati jedna grupa odlazi u mekteb izvan sirotišta, druga ide u školu, takogjer vani, a treća, najmanji idu u dvoranu odregjenu za mekteb. Nauka traje do 11 sati, od 11 do 12 dolazak s nauke i odmor. Od 1-3 sata opet nauka u mektebi-ibtidaijji, i školi i u sirotištu. Od 5 do 5 1/2 odmor, od 5 1/2 do 6 1/2 korepeticija, učenje ponavljanje. Od 6 1/2 do 7 večera, od 7 do 8 odmor, zabava, od 8 do 8 1/2 namaz i čišćenje odijela a u 8 1/2 lijeganje. Od 82 dječaka u sirotištu 17 ih ide u mektebi-ibtidaijju izvan sirotišta, 33 ide u školu a 30 uči u sirotištu I. razred ibtidaijje. Dva, godinama najstarija, idu na zanat.

Sva su djeca u sirotištu jednako odjevena, kaputić i pantolice. Za izlazak navan imaju i deblje kaputiće, kabanice i duboke cipele, a za boravak unutra plitke cipelice. Osim toga rubenine koliko je potrebno, peškire, rupce, a postelje su im lijepi i čisti gvozdeni kreveti, slamnjače s čistim čaršafima i dobrim pokrivačima.

Hrana je udešena po zdravstvenim propisima: čisto je sve, taze, krepko i hranjivo. Za doručak je hljeb od 10 dkg i pržena čorba (petkom mlijeko), za ručak hljeb od 16 dkg, meso 10 dkg sa grahom, krompirom, pirinčem i. t. d. za večeru hljeb od 14 dkg i meso kao ručku, i hošaf.

Svim kolegama, prijateljima Arhiva i poslovnim partnerima kolektiv HAS-a želi sretnu novu 2014. godinu!